Veliki Nebojša Popov 1ilustracija Foto: pixabay / jackmac34

Nedavno se navršilo pet godina od kada je u Zrenjaninu umro Nebojša Popov (1939-2016), pravnik, doktor filozofije, asistent na predmetu „Opšta sociologija“ na Filozofskom fakultetu u Beogradu, dakle i sociolog.

Kako je tiho, gotovo nečujno otišao, tako, primećujem, da se više ništa o njemu niti piše, niti govori. A čini mi se da o ovom čoveku, vrhunskom intelektualcu i humanisti leve orijentacije, nije dovoljno rečeno, ili bar ne u našem listu „Danas“, koji tako predano i strasno čitamo i podržavamo njegovu uređivačku raznovrsnost.

I pored toga što je Nebojša Popov napisao destak ozbiljnih knjiga, što je radio i na Radničkom univerzitetu „Đuro Salaj“ na obrazovanju radnika, pisao za list „Praxis“, bio jedan od osnivača „Korčulanske škole“, uklonili su ga sa Univerziteta, pa je najveći deo svoga života i rada proveo u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju beogradskog Univerziteta, u statusu  neke vrste disidenta.

Suština njegovog delovanja u našoj javnosti su uvek bili i ostali, pojmovi Republike i Slobode. Republike u smislu republikanskog uređenja države, ali i lista „Republika“, za koji je pisao i uređivao ga još od 1990. godine, a Slobode, u smislu građanske slobode koja sprečava samovolju i bahatost bilo koje vlasti.

Do lista „Republika“, koji je izlazio u malom tiražu i neredovno dolazio sam preko nekih prijatelja, povremeno, nekad i sa više meseci zakašnjenja, ali su tekstovi u njemu, na često već požutelim stranicama, bili uvek sveži i aktuelni, zato što na ovim prostorima Balkana, čoveku-građaninu, nikada nije bilo dovoljno hleba i slobode. A Nebojša Popov je baš na tome insistirao: da svaka vlast  mora da ima alternativu, da je od nje same, možda još važnija njena kontrola, a da je u središtu  svega čovek koji ima svoje mišljenje i koji se ne snebiva da ga kaže i sebe vidi kao političkog činioca.

Kada razmišljam danas o Nebojši Popovu, uvek se setim jednog davno objavljenog teksta iz 1998. godine iz pera starog revolucionara, školskog druga najboljeg gradonačelnika Beograda, Zemunca, Branka Pešića. Bio je to tekst Mirka Tepavca, nekadašnjeg ministra inostranih poslova Jugoslavije, pod naslovom „Od Gazimestana do Rambujea“. Autor je u njemu opisao tehnologiju naših zabluda, lutanja i nesreća. Tako i poslednja knjiga Nebojše Popova, pod naslovom „Kako smo dospeli dovde“, govori vrlo slično o tome.

„Samodršce je najlakše prepoznati – kaže on – po famoznoj političkoj tezi o idejnom, partijskom i nacionalnom jedinstvu, kao preduslovu napretka i razvoja zemlje. A najveće nesreće  i stradanja smo doživeli, kada je, u nekom trenutku, to jedinstvo bilo i dostignuto.“ Dakle, kad se umesto građanske slobode, debate svih činilaca društva o pravcu razvoja zemlje, postigne jednoumlje po svim pitanjima i dostigne faza: jedna partija, jedna zemlja, jedna nacija, jedan vođa, a pojavi se floskula, kako samo ujedinjeni, možemo sve.

Kada je ovaj humanista na nekoj tribini 1992. godine govorio protiv rata na prostorima tadašnje Jugoslavije, protiv nacionalizama svih vrsta, upozoravajući ljude na katastrofalne posledice takve politike, Vojislav Šešelj je, sa svojom partijskom kamarilom, u kojoj je zasigurno bio i tada mlađani, a danas neprikosnoveni Predsednik Republike, pokušao da mu sruši tribinu i da ga ućutka, kažu da mu je Nebojša Popov javno, preko mikrofona rekao: „Vojislave, sram te bilo, treba da se stidiš! Ja sam te branio 1984. godine, kad su te uhapsili zbog verbalnog delikta!“ Kažu da je Šešelj otišao postiđen, u šta ja malo verujem. Taj se uvek ponosio onim, čega bi se svaki normalan čovek stideo! A Nebojši Popovu, hvala na svemu, i nadam se  da je bar na onom svetu, kad već nije mogao na ovom, našao Republiku po svojoj meri.

Autor je arhitekta

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari