Zoran Hamović Velika je sreća što naš svet ne čita ni naše, a kamoli strane knjige. Ušuškani u površnosti svakodnevnog tumaranja bez cilja, lagodno izbegavamo susret s realnošću. Cenu lenjosti da o budućnosti ne mislimo već plaćamo, ali pravi račun tek sledi. Dok drugi, organizovaniji i sa svešću da je danas zapravo sutra u nastajanju, planiraju i realizuju planove – mi ‘izražavamo nadu’ da će biti bolje.

Zoran Hamović Velika je sreća što naš svet ne čita ni naše, a kamoli strane knjige. Ušuškani u površnosti svakodnevnog tumaranja bez cilja, lagodno izbegavamo susret s realnošću. Cenu lenjosti da o budućnosti ne mislimo već plaćamo, ali pravi račun tek sledi. Dok drugi, organizovaniji i sa svešću da je danas zapravo sutra u nastajanju, planiraju i realizuju planove – mi ‘izražavamo nadu’ da će biti bolje.
Ako nekome slučajno dođe do ruku bilo kakav noviji udžbenik istorije, pre svega na jeziku bližeg i šireg evropskog okruženja, ali i prekookeanskih zemalja, suočiće se sa slikom o Srbiji i njenim stanovnicima koja ne samo što nije poželjna, već je daleko od materijalnih dokaza i objektivno sagledanih činjenica ili stručnih znanja. Deca koja danas uče školu po svetu o Srbima će saznati i zadržati u sebi sliku da su to neki varvari koji su krajem dvadesetog veka razorili sve oko sebe.
Kao i svojevremeno o Jugoslaviji, i danas se u svetskim enciklopedijama nalaze nedovoljno provereni, netačni ili nestručno interpetirani podaci o našoj zemlji. Ne treba zapostaviti činjenicu da su se mnogi novinari u svom izveštavanju i pisanju koristili takvim podacima i umnožavali neistine. Društveni lomovi i događaji bili su predmet ili su izazvali dodatno i prošireno interesovanje za društveni ambijent i kulturu. U mnogim zemljama objavljen je veliki broj publikacija u kojima se iskazuju stavovi ili zadovoljava znatiželja određene javnosti o Srbiji. Organizovano i stručno praćenje možda postoji na nivou diplomatskog prisustva u pojedinim zemljama. Ali, ne možemo da se pohvalimo rezultatima recepcije makar stručne javnosti i kritičkih komentara u našoj štampi ili makar stručnoj periodici. Da ne govorimo o tome i da pustu nadu ne trošimo uzalud, da naše stručne institucije i pojedinci pokušavaju planski i sistematski da utiču na to što se svuda po svetu objavljuje.
Ukoliko se doda i potreba servisiranja određenih političkih ciljeva, nije teško pretpostaviti da su masovni štampani i elektronski mediji proizveli globalno opredeljenu javnost dajući na značaju pseudonaučnim stavovima i „proverenim“ informacijama. I sami u konfuziji i razbijenog integriteta, počinjemo da prihvatamo i notorne gluposti i njihove promotere kao kritičku platformu za prespitivanje sopstvene savesti. Snažno prisustvo oslabljenog uverenja da išta možemo da promenimo odgovara nas od svakog truda te skriveni iza dimne zavese svekolikog značenja prihvatamo život kao volonteri koji čekaju penziju.
Protekle decenije iznedrile su sliku antiintelektualne, „čekajuće“ Srbije. One traumatizovane, politički sluđene, ekonomski iscrpljene Srbije koja nije u stanju da pokaže svest o sopstvenom identitetu niti realnu i neprekidnu odgovornost za njegovo razjašnjavanje i učvršćivnje, već proizvodi i umnožava negativne paradigme. Ali, ko je proizvođač paradigmi, gde se one generišu i sugerišu? Pitanje nije teško, jer odgovor je neprijatno i svuda prisutan.
Nova politička elita, čedo tranzicione demokratije, manjak upućenosti i nesigurnost opstanka pretočila je u otimanje vremena. Glamur, medijska prisutnost i brz lični ekonomski oporavak više ih fasciniraju kao svrha angažovanja nego uspostavljanje standarda društvenog ponašanja i odlučivanja koji podrazumevaju dugoročno plansko oblikovanje sadržaja identiteta. Glavni cilj nove političke elite je napad na poreski kolač, a ne njegovo povećanje i umnožavanje zajedničkih dobara. Dokle god ministarstva budu stranački protočni bojleri sa pokvarenim vodomerom, dotle će Srbija razvijati vazalni kapitalizam i primati strane stručnjake da utvrđuju gde voda curi.
Tu je, pored ostalog, još jedan pokazatelj da je država još uvek najbolji poslodavac. Naravno, ne za sve! Pre svega za one koji raspolažu državnim postavljenjem. Dok se smislen i koristan posao uglavnom slobodno šeta kao neoživljeni kapital, „državna“ radna mesta i dalje su umrtvljeni kapitali, simboli nekreativnosti i otpora svakoj promeni. Znam primere kako volonteri, dakle oni koji dobrovoljno (naivno opterećeni višim ciljevima) rade budeći čekače penzije. S pozicije mesta, a ne sposobnosti, arogantno bivaju odbačeni i poniženi. Promene se nisu dogodile i sve se vraća u pređašnje stanje. Znam opet i primere da penzioneri koriste sva sredstva da se izbore da ostanu na radnom mestu. Žele da zadrže mesto odlučivanja, a ne mesto delovanja, ne bore se za volontiranje i brigu o duhovnom potomstvu, već za privilegije inercija prinadležnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari