Vozi Miško - za Slovačku 1

Jutros sam pročitao da je otvorena redovna linija za Slovačku. Ta linija radi dva puta nedeljno i vozi pun autobus mladih za Slovačku.

Oni rade kao gastarbajteri u fabrikama koje proizvode Bosch auto kablove, LG televizore, Samsung mobilne i sl. To je 100 duša nedeljno ili 5.000 godišnje.

Ova informacija me je podstakla da analiziram gorući problem koji HR menadžeri u srpskim fabrikama imaju, a to je nedostatak radne snage. Deluje paradoksalno, ali 90 odsto HR menadžera već se žalilo da u Srbiji ne mogu da pronađu radnika, a uveren sam da će ista slika biti i na drugom HRM kongresu, koji održavamo 25. februara u Beogradu.

Postoji sedam glavnih razloga zašto HR menadžeri ne mogu da pronađu radnu snagu u Srbiji:

* Trajno iseljavanje

* Privremeno iseljavanje

* Nizak natalitet

* Otvaranje velikog broja fabrika u poslednjih deset godina u Srbiji

* Loš obrazovni sistem

* Loša verzija socijalizma

* Internet

Što se tiče trajnog iseljavanja, procena je da 35.000 ljudi godišnje trajno napusti Srbiju i nastavi da živi u drugim zemljama. To su oni čuveni gastarbajteri koji su sedamdesetih godina prošlog veka bili popularni i najčešće odlazili u Nemačku. Iako ova cifra izgleda šokantna i velika, ona je u stvari u granicama normale. Po zvaničnim podacima, iz Hrvatske se istovremeno godišnje iseljava od 40.000 do 50.000 ljudi iako Hrvatska ima skoro 40 odsto manje stanovnika od Srbije!

Drugi razlog za nedostatak radne snage je ukidanja viza. Moja prijateljica radi šest meseci kao bebisiterka u Nemačkoj „na crno“. Za to vreme ona zaradi oko 1.500 evra mesečno, odnosno 9.000 evra za godinu dana. To je mesečna plata od 700 evra koju bi teško mogla da zaradi u Srbiji. Privremeni rad je postao drugi razlog nedostatka radna snage. Granice sa EU su otvorene i svako iz Srbije može da boravi 3 meseca neprekidno u EU, odnosno 6 meseci u toku godine dana.

Treći razlog je – u Srbiji se slabo rađaju deca. Prosečna prvorotkinja je sada u ranim tridesetim godinama, dok je pre tri decenije ona bila u ranim dvadesetim.

U Srbiji se otvorilo i na desetine fabrika i kompanija u poslednjih deset godina. Ako ostavimo na stranu političko prepucavanje ko je zaslužan za ovaj trend, činjenica je da imamo veliki priliv stranih investicija od 2008. godine. Nabrojaću samo nekoliko kompanija koje su otvorile fabrike u Srbiji u poslednjih deset godina: Leoni (12.000 zaposlenih), DAD Draxlmaier (6.000), Yura (6.000), Aptiv (3.000), Johnson & Johnson (3.000), NCR (2.500), IGB (2.000), Lear (2.000), Valy (2.000), Fiorano (1.700), PKC (1.600), Continental (1.500) itd. Skoro se privatnik iz Zrenjanina žalio da mu strani poslodavac DAD Draxlmaier „oduzima i krade zaposlene, tako što im daje nerealno visoke plate?!?“

Ni naš obrazovni sistem nije prilagođen savremenom poslovanju. On školuje decu koja ne znaju ništa da rade u praksi. Na primer, diplomirani ekonomista posle fakulteta ne zna da popuni virman; diplomirani mašinski inženjer nikada nije ušao u fabriku. Zamislite da vas leči diplomirani doktor koji do tridesete godine nikada nije video pacijenta? Naš obrazovni sistem je zastareo i niko ne želi da se bavi njime.

Vrednosti se sporo menjaju. Mi nismo navikli na (surovi) kapitalizam koji zahteva da svako od nas preuzme sudbinu u svoje ruke. Mi smo živeli u lažnom socijalizmu skoro četrdeset godina gde je sve probleme rešavala velika sila – država! Moj prijatelj je raspisao oglas za komercijalistu i na njega se javilo samo 10 kandidata. Od tih 10 kandidata, samo tri su došla na razgovor. Naši zaposleni ne žele da „jure“ posao, da se bore, da stvaraju šansu.

„Ja sam frilenser na internetu. Radim od kuće, radim kad god poželim preko Upworka i zaradim 100 evra dnevnicu. Ako želim da radim više, zaradim više. Ako ne želim da radim, jednostavno se isključim.“ Dakle, internet je sedmi i poslednji razlog zašto nema radne snage. Srbija ima veliki broj frilensera koji rade preko interneta. Npr, na Ekonomskom fakultetu u Beogradu stoji oglas za posao koji kaže „Tražimo mlade ekonomiste koji će da napišu biznis plan na engleskom za potrebe useljavanja Meksikanaca u SAD!?!“. Dakle, mladi ekonomista iz Beograda sedi u svom stanu u Žarkovu i piše biznis plan za nekog ubogog Meksikanca koji očajnički traži da uđe u SAD?

Dakle, da se vratimo na dva autobusa nedeljno za Slovačku. HR menadžeri u Srbiji su u velikoj panici. Postalo je podjednako teško (nemoguće) pronaći IT developera u Beogradu, mesara u Subotici ili operatera u Prokuplju. Radna snaga ponestaje u Srbiji, a ideja i rešenja ni na vidiku.

Ostaje nam kao u čuvenom filmu: vozi Miško… pa gde god da stignemo.

Autor je direktor Menadžment centra Beograd i organizator HRM kongresa

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari