Aleksej Kišjuhas Na školsko pitanje „Ko je osnivač sociologije?“ školski odgovor glasi – Ogist Kont. U mnogo čemu, tretiranje ovog matematičara suicidnih tendencija kao osnivača nauke o društvu ima izvesnog smisla. Kontovom imenu se, sa još boljim razlozima, pridodaju imena Marksa, Dirkema i Vebera.

Aleksej Kišjuhas Na školsko pitanje „Ko je osnivač sociologije?“ školski odgovor glasi – Ogist Kont. U mnogo čemu, tretiranje ovog matematičara suicidnih tendencija kao osnivača nauke o društvu ima izvesnog smisla. Kontovom imenu se, sa još boljim razlozima, pridodaju imena Marksa, Dirkema i Vebera. Međutim, iz ovog spiska rekordera u sportu utemeljivanja sociologije nedostaje jedno ime. Žensko. Reč je o Hariet Martino. Martino je živela u 19. veku u Engleskoj i prevela je Kontovo obimno i najznačajnije delo na engleski jezik tako dobro da je sam Kont preporučivao njen prevod svojim studentima. Istraživala je američko društvo kao istinski sociolog, i objavila studiju „Društvo u Americi“ (1837). Bila je poznanica Čarlsa Darvina i aktivno se zalagala za prava žena i ukidanje ropstva. Slučaj Hariet Martino u istoriji sociologije simptomatičan je za položaj žena uopšte: one su relativno nepoznate, nepriznate, zapostavljene.
Osim jednog dana: osmog marta, na Međunarodni dana žena ili, decenijama već, Dan-kada-se-prema-ženama-biva-fin. U ovom tranzicionom slučaju istorijat i suština Osmog marta spominju se mnogo bojažljivo. A priča iza poklanjanja karanfila učiteljici mnogo je crvenija nego što to kanoni političke korektnosti vole dozvoliti. I mnogo krvavija. Između ostalog, ovaj dan predstavlja sećanje i na pogibiju više od 140 žena radnica u fabrici u SAD početkom 20. veka. Još od osmog marta 1857. ovaj dan podrazumevao je dan protesta: borbu žena za bolje plate i bolje radne uslove. Istog dana 1908. na ulicama Njujorka bilo je 15.000 žena protestujući pod sloganom „Hleba i ruža“, a 1913. protestovalo se tražeći mir. Onog doba kao da je nestalo, ali to ne znači da su nestale niske plate i očajni radni uslovi. Samo su radnice i radnici dozvolili da ih ubede da je o tome nekorektno i nezgodno govoriti. Ono što se promenilo jeste pomisao prema kojoj govor o položaju radnika zaudara na radikalske diskurse ili – nažalost mnogima još strašnije – na komunističke.
Svi kritizeri Osmog marta kao ružno usamljenog ostrvceta pristojnosti i lepog ponašanja u godišnjem arhipelagu od 365 ostrva imaju dobre namere, ali promašuju poentu. Pored toga, trenirati individualizam i nekonformizam na slučaju obeležavanja tuđe borbe za pristojniji život svih nas pomalo je neukusno. Naime, jasno je, ili bi moralo biti jasno, kako su žene zaslužile lepe reči i poneki cvet od muškaraca tokom cele godine, kao što bi trebalo da svi ljudi imaju pravo na kontinuirane znake pažnje. Međutim, ovaj dan se zaista razlikuje od ostalih u godini, jer se pažnja odaje nečem veoma značajnom: ljudima, mahom ženama, koje su se borile za bolje radne uslove i za ravnopravnost polova. Kao što se devetog maja, na Dan pobede, ne odaje (po)čast svim vojnicima i pratećoj logistici, već borcima protiv fašizma u Drugom svetskom ratu, tako i Osmi mart nije (zamišljen kao) dan žena kao žena, već dan onih žena koje su se borile za veoma konkretnu stvar. Dan poštovanja i solidarnosti sa nečijom borbom od koje mnogi danas imaju koristi, a ružno i sa ružom u ruci je zaboravljaju.
To što je taj dan ovde i ponegde još banalizovan i sveden na razmenu standardizovanih darova nije greška samog datuma niti greška ideje Klare Cetkin o ustoličenju Osmog marta. Niti je greška u samom darivanju, već u nepoznavanju i odsustvu osećaja za ideju iza darivanja. Ma koliko čudno delovalo, ovaj dan ne tiče se zapravo žena kao takvih. Tiče se njihovog društvenog položaja. I to, izvorno, njihovog lošeg društvenog položaja u liberalizmu i kapitalizmu. U globalnom (po)hodu liberalizma od pada Berlinskog zida naovamo, ova se klauzula veoma vešto izostavlja i zaboravlja, poput spomenutog imena Hariet Martino iz istorije sociologije. I danas, čak i aktivistički deo Osmog marta biva preusmeren na (mada značajne) priče o nasilju u porodici, a ne na originalnu ideju: eksploataciju radnica. Na način na koji su socijalistički režimi ideološki obznanili ravnopravnost polova te je jedino preostalo proslaviti – žrtvovanjem praseta ili hodočašćem do Vrnjačke banje – isto čine i liberalni režimi. Pošto je eksploatacija jednako ideološki/lažno ukinuta i/ili proglašena nekorektnim govorom, preostaje samo kupiti neko šareno ili slatko poklonče u nekom od hipermarketa koji baš toga dana nude popuste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari