Vladimir Petrović Suđenje Vojislavu Šešelju je počelo dvodnevnom razmenom uvodnih reči tužiteljke Kristine Dal i optuženog. Ovi višesatni monolozi, čija je funkcija da najave tok procesa, naznače pozicije strana i osvetle njihove strategije, prikazani su naposletku na Drugom programu RTS-a.

Vladimir Petrović Suđenje Vojislavu Šešelju je počelo dvodnevnom razmenom uvodnih reči tužiteljke Kristine Dal i optuženog. Ovi višesatni monolozi, čija je funkcija da najave tok procesa, naznače pozicije strana i osvetle njihove strategije, prikazani su naposletku na Drugom programu RTS-a. Prvog dana snimak je pratilo, kažu, pola miliona ljudi, drugog nešto manje od četiri stotine hiljada. Ukoliko su ove procene tačne, biće da je suđenje pred ekrane privuklo četiri puta više građana Srbije nego što je potpisalo zahtev za njegovo direktno prenošenje. Teško je reći koliko su gledaoci zaista bili zakovani za televizore, a gotovo je nemoguće proceniti šta su pri tom mislili, osećali i saznali. Izvesno je, međutim, da je Vojislav Šešelj, osokoljen ovom publikom, nastojao da odgovori njenim očekivanjima. „Ja se obraćam publici u Srbiji“, eksplicirao je pred sam početak suđenja. „A Zapad me uopšte ne interesuje. Sa Zapada je kroz vekove samo zlo dolazilo Srbiji.“
U tom je duhu Šešelj i počeo svoju odbranu, osporivši već prvom rečenicom uvodne reči Haškom tribunalu legalitet i legitimitet. Pledoajeu Tužilaštva, u kojem je sumirana optužnica protiv njega, suprotstavio se otpisujući čitav proces kao oruđe američke spoljne politike. Ovlaš prelazeći preko konkretnih navoda zločina koji su dobrovoljci njegove stranke činili u Vukovaru, Zvorniku, Voćinu, Hrtkovcima i drugde, kao i sopstvene odgovornosti za progon na rasnoj, verskoj i političkoj osnovi, ubistva, deportacije, mučenje, uništavanje i pljačku, opredelio se da vreme troši na učvršćivanje svog imidža ideologa srpskog nacionalizma. Ugledajući se na Pjera Bezuhova iz Tolstojevog romana „Rat i mir“, smejao se sudu, tvrdeći da niko ne može da sveže njega i zarobi njegovu besmrtnu dušu. Predstavljajući se mučenikom ideje, pozvao je sudije da ga osude najtežom kaznom, preteći da će ga njegovo delo, misija i ideologija nadživeti, budući da je „logički čvrsta i zasnovana na istorijskim činjenicama“.
Razrađujući tu košmarnu logiku, Šešelj je ponovio svoje poznate teze o globalnoj antisrpskoj uroti Nemačke, Vatikana i SAD, dodajući im neke nove elemente. Objašnjavajući zašto Zapad tako istrajno mrzi baš Srbe, osvežio je već izlizani motiv o malom i nepokornom narodu koji prkosi novom svetskom poretku. Ustvrdio je da su Srbi predmet netrpeljivosti jer su kulturno i istorijski zapravo Rusi. Time je konačno zakrovio (anti)logičku konstrukciju lokalnih teoretičara zavere, sebe predstavio kao žrtvu sopstvene nepokornosti američkim interesima u regionu, a proces interpretirao kao pokušaj Zapada da mu zapreči put do vlasti u Srbiji. Dodajući rastezanju logike silovanje istorijskih činjenica, Šešelj je svoju uvodnu reč pretvorio u istorijsku lekciju. Otišao je tako daleko da je otvorio odbranu zaključkom da je svrha suđenja da se „falsifikuje novija srpska istorija“. Tome je suprotstavio sopstvenu apologetsku interpretaciju srpske prošlosti. Predstavljajući se baštinikom srpske nacionalne misije, zaklonio se iza istorije čitavog jednog naroda.
Poričući legalitet i legitimitet suda, Šešelj je istovremeno nastojao da odbrani istorijsku zasnovanost, političku svrsishodnost i nadasve moralnost velikosrpske ideje, retorski se pitajući „zašto bi ta ideja bila nelegitimna i zločinačka“. U nameri da dokaže etičku neprikosnovenost ideje koju zastupa, a suočen sa lavinom dokaza o tome kako je izgledala u njegovoj izvedbi, Šešelj je preuzeo na sebe zadatak da opravda gotovo sve što je ijedan Srbin uradio u dvadesetom veku. Ovo neuverljivo jatačenje preraslo je u otvoreno negiranje realnosti u njegovom osvrtu na nedavnu prošlost. Navodeći „kao najbolji primer za falsifikovanje srpske istorije navodni genocid u Srebrenici“, upustio se u poricanje razmera ne samo najvećeg, već i najtemeljnije dokumentovanog zločina u Evropi nakon Drugog svetskog rata. I to zločina koji mu optužnica, koja se završava sa 1993. godinom, čak i ne pripisuje.
Šta to goni Šešelja da pravda čak i zločine kojima nije bio direktni izvršilac? Poricanje zločina je na neki način i njegovo simbolično ponavljanje. U njemu se sustiče odsustvo poštovanja za patnju, kao i pomanjkanje elementarne ljudskosti. Zašto on to radi? Uverljiv odgovor daje baš Tolstoj, opisujući psihologiju kriminalnog vođe samo par stranica od mesta u „Ratu i miru“ koje je Šešelj citirao: „I on opet pređe u svoj nekadašnji svet himera nekakve veličine, pa opet kao onaj konj što ide po pokretnom točku kojim se dolap okreće i misli da radi nešto za sebe, poče pokorno da igra onu opaku, žalosnu i tešku, nečovečnu ulogu koja mu je bila predodređena. I nije samo za taj sat i za taj čas bio pomračen um i savest tog čoveka, koji je mučnije od svih nosio na sebi sav teret onoga što se odigrava. Ali on nije nikad, do kraja svog života, mogao da shvati ni dobro, ni lepotu, ni istinu, ni značaj svojih postupaka koji su bili isuviše suprotni i dobru i istini, isuviše udaljeni od svega što je ljudsko, da bi on mogao da shvati njihov značaj.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari