Nataša Marković Kada su pisma u pitanju, ja sam žena 19. veka, volim da pišem pisma. Svi moji tekstovi, pa i novinski, uvek su na nekog adresirani. Moje knjige, koje upravo pakujem, samo su velika pisma upućena poznatim i nepoznatim prijateljima, koji me uvek tamo negde čekaju…

Nataša Marković Kada su pisma u pitanju, ja sam žena 19. veka, volim da pišem pisma. Svi moji tekstovi, pa i novinski, uvek su na nekog adresirani. Moje knjige, koje upravo pakujem, samo su velika pisma upućena poznatim i nepoznatim prijateljima, koji me uvek tamo negde čekaju… Ja drugačije ne umem da pišem, ja drugačije ne umem da živim… Uvek je to u dijalogu sa nekim…
Da pisma nisu uvek bezazlena igra, zavođenje bez posledica, demonstriraću na svom primeru. Za vreme bombardovanja Jugoslavije (1999) u pustim samotničkim noćima u Knezu gde stanujem (Knez Mihailova ulica), kada je ranjena moja zemlja, a i ja sa njom, spasavala sam se pišući pisma jednom poznatom šarmantnom poznaniku. On je bio „žrtva“ ili inspiracija, čitajte kako hoćete. Ljudi iz njegovog okruženja, iznenađeni, naročito dvorski novinar u njegovoj službi, komentarisali su, šta bi drugo u policijskoj državi, osim: „Ona sigurno radi za neku od službi…“
Crna Gora mi je tada delovala kao mitska zemlja, kao ostrvo slobode, kao poslednje mesto gde bih mogla još uvek da pobegnem, kao simbolički zavičaj… Zamislite šta bi se dogodilo da sam kojim slučajem, tom poznatom šarmantnom gospodinu, poslala sva pisma koja sam napisala u tih stravičnih 88 noći bombardovanja. Sasvim sigurno, bila bih proglašena za srpsku Mata Hari i verovatno razapeta na nekom trgu…
Nisam dobila pismo Borisa Tadića, ali kao da jesam. Priznajem, obradovala sam se. Hoće li se još neko setiti da žene u Srbiji postoje!? Hoću da verujem, da sa tim pismom počinju novi dani za Srbiju. Nažalost, pismo sam čitala samo u izvodima, a rado bih ga videla u celosti…
„Zavedi pa vladaj“, glasio je naslov u jednim novinama. To što su pismo dobile i neke mrtve žene, govori o riskantnosti ovakvog poduhvata. Marketiniški mag koji je smislio ovaj predizborni potez, nažalost, ne poznaje dovoljno žene, ne poznaje dovoljno Srbiju, a ni vreme u kome živimo… Sladunjavost ovog poteza oduzela mu je snagu uverljivosti. Bolje bi bilo da je Boris Tadić poslao otvoreno javno pismo ženama Srbije i pozvao ih da izađu na izbore. To bi bio pun pogodak, muški gest…
Ono što je meni zasmetalo u tom pismu, to je što to nije bilo lično pismo, lični glas, to je više bio mali javni govor upućen ženama. Veoma malo ljudi u običnom govoru upotrebljava reč „rodna ravnopravnost“, jer najveći broj njih u bajkovitoj Srbiji, ni muških ni ženskih, ne zna razliku između „roda“ i „pola“. Te finese su rezervisane za literaturu i zatvorene feminističke krugove, za po neki državni referat. I meni je trebalo mnogo godina da to naučim. Ja nisam sigurna da tu razliku zna Boris Tadić, a ni njegov marketinški mag, a trebalo bi…
Iskreno se nadam da Boris Tadić ima iskustva sa ženama, da zna šta ga čeka ako se ne održi reč, ako sve što je obećao u kampanji ostane samo lažljivo predizborno obećanje. Sledeći put neće biti izabran ni za predsednika mesne zajednice. Jer, žene pamte obećanja… Ako Boris Tadić i DS pobede na ovim izborima, to će se sasvim sigurno dogoditi zahvaljujući pre svega ženama Srbije. Njihov glas je važan (53 odsto populacije), one su brojna kategorija među apstinentima na izborima, jer gledaju svoja posla i ne žele da gube vreme na lažljive priče… .Žene imaju simaptija za Borisa Tadića, u nedostatku mlađih, lepših i boljih političara, ali nažalost, ili na njegovu sreću, on je u narodu mnogo popularniji od njegove stranke. A žene pamte obećanja…
Zaboravlja se da je zahvaljujući i ženama, i njihovoj kampanji od vrata do vrata, u svim gradovima Srbije, na prošlim izborima srušen režim Slobodana Miloševića. Jedno istraživanje javnog mnjenja iz 2000. godine pokazuje da su žene Srbije, za razliku od drugih žena iz regiona, država koje su takođe krenule u tranziciju, pokazale mnogo više interesovanja da nastave sa društvenim i političkim angažmanom, njih čak 47 posto. Ali, nažalost, one su nestale!? Kada je trebalo podeliti „revolucionarni plen“, niko ih se više nije setio, niko nije pisao pisma…
Zaboravljene u tranziciji, mnoge od njih sklonile se u nevladine organizacije, koje su tavorile svih ovih godina na margini društva, osim onih nekoliko koje su finansirane iz inostranstva. Sa gorkim ukusom da su i te organizacije stvorene samo za jednokratnu upotrebu, i one su zajedno sa njima igrale samo jedno leto…
Srbija ima veoma zanimljive, hrabre, kreativne, lepe žene, jake žene. One su svih ovih godina siromaštva i svakojake bede, radile na sebi, obrazovale se, krenule u malo preduzetništvo, da bi se prehranile i prehranile svoju porodicu. Njih nije podržala nijedna banka, nijedna državna institucija, nijedan međunarodni projekat u Srbiji!!!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari