Zločini i ljudi

Usaglašavanja stavova i pomirenja među narodima na razini nacionalnih ideologija još nema, a niti će biti. I na tome ne treba insistirati. To kao da su znali pripadnici udruženja logoraša Prijedora i Sanskog Mosta kad su ovih dana posjetili logor za ratne zarobljenike u Batkoviću kod Bijeljine. Došli su praznih ruku, u miru, bez domaćih i stranih političara, ne da posjete drago mjesto već da podsjete svoje tamničare na rat i zločine koje su počinili. Nisu dočekani sa incidentima, što je jako važno, budući da je ovo prvi slučaj ovakve vrste, nego s pogledima punim radoznalosti, nevjerice i pomalo čuđenja. Sarajevski mediji prenose prisustvo jednog od bivših batinaša skrivenog među policajcima koji su osiguravali posjetu. Je li u međusobnim pogledima bilo više mržnje ili kajanja nije zabilježeno, ali je direktno suočenje tih ljudi, žrtava i dželata, ohrabrujuća stvar. Da li je ovim činom započeo proces dijaloga o vlastitim sudbinama i pomirenjima među bosanskim ljudima to će vrijeme pokazati. Međutim, da je ovo novi put, put uspostave povjerenja odozdo, od naroda, običnih ljudi s lokalne razine, sasvim je sigurno. Ako ikada u Bosni dođe do reuspostave povjerenja ono će biti djelo običnih ljudi, to će bit njihov rezultat i ono na što će se moći osloniti.
U slučaju koji nas zanima, u kome se radi o ljudima i zločinu, ideologija je vještina manipulacije ljudima što pretpostavlja moć manjine nad većinom, koja biva određena ideološkom matricom i njome vođena i usmjeravana. Ideologija je medij općosti, objektivnosti, modela; ona stvari klasificira, služi se statistikom.
Kod nje nema ljudi s imenom i prezimenom, nema boli, patnje, suza majke, nema ništa osjetilno i tjelesno. Sve se izražava u kategorijama države, nacije, povijesti, dužnosti, krivice, crkve, džamije, misije, mita, ciljeva, u tim apstraktnim tvorbama kojima je krv i znoj ljudi samo materijal za puninu sadržaja. Tako imamo oštro suprotstavljenu ideologiju kao objektivitet, realno stanje pojedinca, konkretnog čovjeka od krvi i mesa.
Kako su nacionalne i vjerske ideologije ljude, komšije, rodbinu, kumove, pobratime dovele dotle da se preko noći s nožem okrenu jedni protiv drugih? Ovo je najneodgovorenije bosansko pitanje. To je više antropološka no politička tajna. Pravilo je (bilo): ubij komšiju! Počinilac je u principu poznavao žrtvu, išao s njom u školu, igrao fudbal, radili su u istoj firmi, iste se godine ženili, djeca im skupa išla u školu, fino živjeli… Za ubistvo nije bilo ni povoda, ni krivnje, ni razloga, a ubijalo se, mučilo, silovalo, jer se govorilo da to donosi sreću i prosperitet našoj naciji, našoj državi, našem vođstvu…
Šta je s grijehom ubistva nevinog čovjeka i sa našim dušama? Kako zločinci i preživjele žrtve bilo koje boje u Bosni danas spavaju? O ovome se ne pitamo. Sada nas na sve strane uče tome da smo se hiljadu godina, zapravo, mrzili, preko mušice puške gledali, da smo odvojeno živjeli, da smo različitim kulturama i civilizacijama pripadali, da pravog identiteta do danas zapravo nismo ni imali jer smo se s njima, drugima, družili i prijateljovali, čak i ženili, a što je sve veliki grijeh. Stoga je, kao najnormalnije da se mrzimo i ubijamo, da se razdvojimo i time konačno usrećimo…