Zvona nad državom

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo je odluku o ratifikaciji temeljnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Svete Stolice. Ne bi to bilo ništa posebno da je riječ o aktu koji reguliše pitanja od obostranog interesa dviju država. No, riječ je o međudržavnom ugovoru (konkordatu, kako se uobičajeno nazivaju ovakvi akti u kojima je ugovorna strana Sveta Stolica) koji je prvenstveno namijenjen regulisanju položaja Rimokatoličke crkve u BIH. Vatikan u svojoj dvojnosti, kao poglavarstvo RKC i kao država, ovu drugu, međunarodnopravnu i političku poziciju koristi da bi osigurao svoje interese u BIH po prvoj, čisto institucionalno-religijskoj osnovi.
Tim činom BIH je dozvolila drugoj državi da zajedno s njom uređuje stvari koje izvorno pripadaju njoj kao državi, a koja bi trebalo da drži do svog suvereniteta, međunarodnog, pravnog i političkog dostojanstva. Bh. država nema reciprocitetnog interesa spram Svete Stolice u ovom području. Time je manje jasno zašto se ušlo u takvo što, osobito zbog naravi bh. društva u vjerskom području i time posebnosti međunarodne pozicije njegove države. Pretegao je pritisak iz Vatikana i njemu sklonih međunarodnih autoriteta u sprezi sa domaćim lobistima koji su djelovali na fonu posebnog nacionalnog interesa bh. Hrvata i zahvaljivanja i ovim putem Svetoj Stolici na podršci bh. državi. Konkordat Svete Stolice sa Republikom Hrvatskom, a koji je bio inicijalan i u bh. slučaju, ocijenjen je od hrvatskih pravnih eksperata kao ponižavajući za suverenost susjedne nam države. Uzgred, ni neke od „najkatoličkijih“ država nemaju konkordate sa Svetom Stolicom.
Rad na konkordatu provocirao je zahtjev da se tako urede odnosi i između bh. države i Srpske pravoslavne crkve. Osnovni ugovor između Bosne i Hercegovine i Srpske pravoslavne crkve prihvatila su dva člana Predsjedništva BIH, a Haris Silajdžić je bio uzdržan, ukazujući na neusklađenost odluke sa ustavnim nadležnostima kolektivnog šefa države, kao prvoodgovornog za međunarodne odnose. Sramotno je da se tek koji dan pred sjednicu Predsjedništva BIH neko dosjetio da ta dva ugovora ne mogu biti istovjetna jer SPC i Vatikan formalno pravno nisu istog statusa. Suštinski, sadržaj tih ugovora je istovjetan.
Reis-ul-ulema Mustafa ef. Cerić u subotu se osvrnuo na sporazume Svete Stolice i SPC sa BIH: „Čujete o konkordatu sa državom, potpisivanju ugovora nekakvih. Mi kao Islamska zajednica BIH nemamo potrebe da potpisujemo nikakav ugovor s državom. Mi smo ovdje autohtoni. Mi smo ovdje domaćini. Tako treba da se osjećamo. Tako treba drugi da nas prihvate. Ovo je naša zemlja!“ U tom kazivanju ima i bagatelisanja spomenutih ugovora i njegovih učesnika. Naglasci o autohtonosti, domaćinstvu, svojoj zemlji i nepotrebnosti sporazuma Islamske zajednice sa državom, u vezi s tim, mogli bi biti tumačeni i kao ukazivanje na poseban položaj i posebno pravo te religije i njenih institucija u BIH.
Trebalo je svu materiju prava na vjeru i djelovanja religijskih institucija urediti zakonom koji bi regulisao tu oblast po najvišim demokratskim standardima sekularnih društava i optimalno garantovao ljudska prava i građanske slobode u toj sferi. Šta je, tu je. Najgore bi bilo ovu državničko-pravničku neukost i ideološko-političku tendencioznost iskoristiti za nove kleronacionalističke euforije. Bilo bi dobro sačiniti pravnu ekspertizu tih ugovora sa stanovišta njihove usaglašenosti sa ovdašnjim zakonodavstvom.