Rekonstrukcija u kojoj su Srbi isključivi krivci 1Foto: Pixabay/Sakurayim

Lični stav Čedomira Petrovića u članku „Treba li Kosovo da prizna Srbiju?“ zasnovan je na jednostranom i selektivnom pristupu odnosima između Srba i Albanaca, i to uvek i isključivo na štetu Srba.

Petrović detaljno citira memorandum „Isterivanje Arnauta“ koji je 1937. godine napisao Vasa Čubrilović.

Ovaj memorandum treba posmatrati u istorijskom kontekstu, u predvečerje Drugog svetskog rata, u vreme kada je Hitler već počeo da porobljava Evropu.

Mišljenje o prilikama na Kosovu i Metohiji je od Vase Čubrilovića, kao istoričara, zahtevano od državnih vlasti u sklopu mera koje su preduzimane radi zaštite zemlje od fašističke opasnosti.

Ovo mišljenje nije objavljeno, ostalo je u arhivama i po njemu nije postupljeno.

Naprotiv, u Drugom svetskom ratu je pod zaštitom Italije i Nemačke formirana Velika Albanija kojoj je priključen najveći deo Kosova i Metohije.

U ovoj fašističkoj tvorevini nad Srbima i Crnogorcima vrši se teror i masovno proterivanje, uz plansko doseljavanje Albanaca iz Albanije, što Petrović ni jednom rečju ne spominje.

Svim Srbima koji su naseljeni posle 1912. godine i povratka Kosova i Metohije pod vlast Srbije je od strane jugoslovenskih komunističkih vlasti zabranjen povratak posle Drugog svetskog rata, što je takođe smanjilo srpsku populaciju u pokrajini.

Posledice delovanja Velike Albanije vidljive su u rezultatima popisa stanovništva iz 1939. i 1948. godine, po kojima je procenat albanskog stanovništva na Kosovu i Metohiji porastao sa 57 odsto na 68 odsto, a procenat Srba i Crnogoraca opao sa 34 odsto na 27 odsto.

Petrović ne spominje ni novi talas raseljavanja pod pritiskom koji je počeo posle Brionskog plenuma 1968. godine.

Stariji Beograđani pamte kolone očajnih Srba sa Kosmeta u Pionirskom parku koji se jadaju zbog paljevine useva, krađe stoke, silovanja, prebijanja, skrnavljenja crkava i drugih zločina.

I ovde su podaci iz popisa najbolji pokazatelj rezultata albanskog pritiska na Srbe i Crnogorce: procenat Albanaca na Kosmetu je od 1961. do 1991. godine porastao sa 67 odsto na 82 odsto, a procenat Srba i Crnogoraca opao sa 27 odsto na 11 odsto.

Posle oružane pobune takozvane Oslobodilačke vojske Kosova 1998. godine na Kosovu počinje građanski rat sa žrtvama na obe strane, da bi posle NATO agresije 1999. godine sa Kosova bilo proterano još 200.000 Srba, tako da je, prema popisu kosovskih vlasti iz 2011. godine, procenat Srba koji su ostali na Kosmetu smanjen na 1,55 odsto.

Ni jedna od navedenih činjenica ne može se naći u Petrovićevom članku. On pravi jednostranu rekonstrukciju događaja u kojoj su Srbi isključivi krivci, memorandum Vase Čubrilovića iz 1937. godine je osnova za navodnu operaciju Potkovica tokom NATO agresije, a Vasa Čubrilović, sarajevski atentator, antifašista i banjički logoraš, koji se celog života izjašnjavao kao Jugosloven, po Petroviću postaje „jedan od završnih tvoraca rađanja srpskog natčoveka“.

Do pomirenja Srba i Albanaca se ne može stići iskrivljavanjem istorijskih činjenica i stoga tekstovi poput Petrovićevog samo produbljuju postojeći razdor.

Autorka je redovna profesorka Univerziteta u Beogradu u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari