Povodom 75 godina od ubistva kralja Aleksandra Karađorđevića u atentatu u Marselju, predsednik Srbije Boris Tadić položio je venac na njegov grob na Oplencu. Ministar Jeremić i unuk kralja Aleksandra princ Aleksandar položili su u Marselju vence na spomenik kralju Aleksandru i francuskom ministru Luju Bartuu koji je takođe poginuo u atentatu.

 Izložbu „Državnički i ratnički put kralja Aleksandra Prvog“ otvorio je ministar odbrane Dragan Šutanovac. Obeležavanju godišnjice prisustvovali su članovi diplomatskog kora, SPC, državni zvaničnici, predstavnici porodice Karađorđević.

Ovakve događaje treba obeležavati i ne treba zaboravljati. Kralj Aleksandar I Ujedinitelj nesumnjivo je bio važna istorijska ličnost. Želeo je da izgradi jaku Jugoslaviju, bio je jedan od predvodnika Male Antante, oštro se suprotstavljao nadolazećem fašizmu. Mnogi u tome vide razlog atentata. Atentator se zvao Vlado Černozemski, organizatori su bili članovi ustaške organizacije Ante Pavelića i probugarske struje VMRO, ali smatra se da su iza njih stajale tajne službe zemalja koje su težile reviziji Versajskog poretka: Italija, Nemačka, Mađarska.

Kako se kod nas, nažalost, svaki događaj posmatra „pod lupom“, to je i sada slučaj. Zašto se kralja Aleksandra nisu setili ranije? Godišnjice njegovog ubistva veoma su skromno obeležavane, pa i ona od pre pet godina. Sada se skoro ceo državni vrh sjatio i setio kralja Aleksandra. Treba jednostavno naći meru. Ne zaboraviti žrtvu i istorijske ličnosti, obeležavati godišnjice, ali bez preterivanja da se ne bi pretvorilo u jeftinu politikantsku predstavu. Uzgred, ne treba ni od koga praviti sveca, ni od kralja Aleksandra, maršala Tita, Draže Mihailovića, premijera Đinđića…

Nije kralj Aleksandar bio bezgrešan. Kao i mnogi ovdašnji političari, imao je jaku diktatorsku crtu. Dok je on bio regent, vlada je usvojila Obznanu kojom su zabranjeni Komunistička partija, štrajkovi, nezavisni mediji, sindikati. Iskoristio je ubistvo Stjepana Radića i još dva hrvatska poslanika u Skupštini i uveo Šestojanuarsku diktaturu, kojom je ukinuo Ustav i ustavom garantovana prava. Imao je i veoma ružan običaj da nasilno, po cenu ljudskih života, guši proteste. Pored fašista, ni komunisti mu nisu bili dragi. Štaviše, Jugoslavija je bila poslednja zemlja u ovom delu Evrope koja je priznala SSSR, a ruska emigracija je bila dobrodošla. Da ne naljutimo Medvedeva time što veličamo Aleksandra I? Šala mala, ali sve se sad u Srbiji meri ruskim aršinima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari