Čekajući 1989. 1

Nije da samo domaći privrednici ne veruju svojoj državi, pa izbegavaju ovde velika ulaganja i radije kapital sele u susedne zemlje. Nepoverenje je uzajamno.

Servilnost vlasti prema strancima ne potiče samo iz balkanskog mentaliteta koji se klanja svemu što dolazi iz belog sveta. Postoji i politički razlog zbog kojeg su nam strane investicije potrebne, osim ekonomskog koji je u benefitu ulaska svežeg kapitala.

Ustaljena je tvrdnja da bombardovanja verovatno ne bi bilo da je u to vreme ovde postojalo više fabrika iz članica Alijanse, pa su se kasnije sve vlasti trudile da dovedu što više kompanija iz zemalja na čiju smo podršku računali i da učinimo sve kako bi njihov menadžment bio zadovoljan i širio dobar glas. Očekivalo se i da će one doneti nove tehnologije, kvalitetna radna mesta, obilno puniti budžet.

Taj deo se, nažalost, nije ostvario pa je srpska ekonomija danas do te mere slaba da već godinama priželjkujemo rast kojim bismo dostigli nivo iz 1989. godine.

Koliko smo povlađivali stranim firmama, toliko je bilo i potcenjivanja domaćih. Ravnoteže radi.

Tako su oni koji pokušavaju da pokrenu neki biznis morali da računaju na niz prepreka. Mnogi su u sudaru sa administracijom i previsokim nametima odustajali, a ukoliko su i pronašli način da uspeju, proglašavani su tajkunima uz stalnu opasnost da će se vlast „malo pozabaviti njihovim biznisom“.

Uz to, mnogo veći problem za domaće firme bio je proces urušavanja državnih institucija i pravosuđa, koji je tekao paralelno i sa istim intenzitetom kojim je vlast tvrdila kako će graditi pravnu državu.

Oni koji su ostali nisu sigurni da mogu da sačuvaju svoj kapital, obezbede zaštitu ugovora i prava, svoj biznis. Uslovi mogu da se promene preko noći, pravila igre da se naprave u korist neke nove strane korporacije kojoj će država ponuditi subvencije finansirane novcem koji pune naše firme i naši građani i tako zatvoriti domaću firmu koja je bila na putu da se razvije.

Posao koji žele da grade naši ljudi zato više zavisi od njihovog odnosa sa trenutno vladajućom strukturom nego od stvarnog kvaliteta. Javna je tajna da su neki privrednici od zahteva za skoro odobrene povoljne kredite iz državnog razvojnog fonda, odustajali kada su shvatili da moraju neki procenat da izdvoje za kasu stranke koja u tom trenutku upravlja novcem.

Drugi su se povlačili kada su shvatili da sa tvrdoglavom birokratijom i inspekcijama neće moći da se izbore ako pre toga nisu i dobrotvori partije na vlasti. I to ne jedne. Koalicije su godinama uobičajene, ministarstva i institucije su plen političkih partija, za biznis su zaduženi razni resori… Sve to valja namiriti.

Zato su mnogi preselili kapital, ideju i biznis u zemlje iz okruženja. Onima koji su na to pristajali, otvarana su vrata široko, kao da su stranci. Nevolja je, međutim, kada se vlast promeni pa oni od miljenika postanu neprijatelji a nema tog suda ni institucije koja će zaštititi ono što im slovo zakona garantuje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari