Nesposobnošću da uspostave minimalni konsenzus o neposrednoj budućnosti Srbije, neodgovornim nadgornjavanjem oko međusobnih malih razlika, naprednjaci i demokrate doveli su zemlju u političku krizu, najozbiljniju od spaljivanja ambasada februara 2008, iz koje se u ovom trenutku ne vidi izlaz. Štrajk glađu i žeđu Tomislava Nikolića ništa dobro ne može doneti ni građanima Srbije, ni političkoj opciji koju predvodi, ni njemu samom. Nadobudnost s kojom pojedini funkcioneri DS tim povodom istupaju u javnosti, poput gosta jučerašnjeg Kažiprsta B92, ništa dobro ne govori o najvećoj vladajućoj partiji. Ali i Nikolićeva destruktivna akcija, i arogantska reakcija nekih demokrata, samo su pokazatelj krajnje nedoraslosti ovdašnje političke elite velikom zadatku evropeizacije i modernizacije Srbije.


Dugo najavljivani miting SNS, u subotu u Beogradu, već posle sat vremena pretvorio se u krah. Pored toga što se ispred parlamenta okupilo duplo manje ljudi od onoga što su prognozirali, videlo se da Nikolić, Vučić, Ilić i ostali nemaju ideju šta dalje. Masa je već posle prvih govora krenula da se rasipa. Niko nije mogao novinarima da kaže hoće li biti protestne šetnje. Od tvrdnji da će se tog 16. aprila saznati datum prevremenih izbora nije bilo ništa. I onda, lider najveće opozicione partije, pretendent na mesto predsednika Srbije, kaže da je u štrajku glađu i žeđu. Ljudi, među kojima znatan broj siromašnih, očajnih, obespravljenih, raziđu se kućama. Nikolić započne besmisleni performans, koristeći krajnje sredstvo za, reklo bi se, minimalni cilj.

S druge strane, DS nastavlja da se ukopava u rovove. Višemesečnu defanzivu zamenili su agresijom. Samo prošle nedelje objavili su dva saopštenja za javnost koja tonom podsećaju na socijaliste iz devedesetih. Odlukom da u četvrtak uveče razgovara s Nikolićem, a u nedelju da ga obiđe dok je u štrajku, Boris Tadić je povukao poteze za pohvalu. Ali, ono dobro što predsednik postigne, njegovi saradnici prvom prilikom poruše. Samim tim što ne priznaju sukrivicu za užasnu krizu, ne samo političku, već još više ekonomsku i socijalnu, demokrate prave grešku za koju nema opravdanja. Tu je, budimo realni, i evropejska demagogija. DS je najodgovornija za to što u prethodne tri godine gotovo ništa nije postignuto na reformama neophodnim za EU. Treba pogledati samo obaveze iz Akcionog plana, pa videti gde sve zaostajemo. I, na proleće 2011, setili su se Evrope, tog „istorijskog cilja“, pa zarad statusa kandidata hoće da za šest meseci obave ono što nisu za prethodnih osamnaest. Pa im je to i razlog što Nikoliću ne žele da kažu kada će sledeći izbori.

Krivi su i jedni i drugi. Ako tako nastave, većina građana ode u političku apstinenciju, a manjina, bojimo se, u radikalizaciju. Dobro nam se ne piše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari