Elektronska industrija, Budimka, Mitros, Fadip, Matroz, Magnohrom, Prva petoletka, IMT, Azotara… Uz sve ove kompanije, a i mnoge druge, uvek je stajao epitet gigant. I sada se stavlja, ali uglavnom uz opis kako je taj gigant propao zbog, najčešće, loše privatizacije.

Reminiscencije o njihovim nekadašnjim gigantskim razmerama uglavnom su „filovane“ podatkom o hiljadama radnika koje su zapošljavale. A sada ne zapošljavaju. I svi su razočarani postupkom privatizacije, novim vlasnikom koji je upropastio firmu ili državom koja nije uspela da nađe dobrog kupca. Radnici su očekivali da će zadržati radna mesta, plate… Zatvaraju oči pred nepobitnom činjenicom. Radili su u predimenzioniranim firmama koje nisu mogle kao takve da nastave da postoje. Za njih bez restrukturiranja, jednostavno, nije bilo mesta u modernom svetu. Jedan primer: da je privatni kapital ušao u EI Niš, možda bismo i imali priliku da vidimo i to čudo da plazma ili LCD televizori EI stoje na istoj polici sa Samsungovim, Filipsovim, Sonijevim. Država nije imala novca to da finansira. Da nije Zastava data Fijatu, odakle bi država investirala u pravljenje novog modela. A privatni kapital je objasnio zašto su te kompanije bile predimenzionirane. Evo, Fijatu je dovoljno samo 1.000 radnika. Ni 50 odsto radne snage Zastave. Čemu su služili ostali? Trošili su subvencije iz budžeta koji finansiraju poreski obveznici. Situacija je ista i u drugim preduzećima koja sada tavore, a njihovi radnici na prugama traže plate. Niko nije bio zainteresovan da se bori sa armijom viškova kako bi digli na noge firmu koja je objektivno izgubila tržište. To je preskupo i neke firme su morale da propadnu. Neke su uspele da se spasu.

Krivica države svakako je u tome toga što nije učinila mnogo više da obezbedi uslove za novo zapošljavanje tih viškova. S druge strane, pitanje je da li je moglo da se proveri šta kupac namerava s preduzećem. Svako je mogao da obećava kule i gradove, a da sve vreme pikira atraktivno zemljište ili neku zgradu koju preduzeće poseduje i da to krije. Možda je moglo da se pretpostavi. Ali, šta bi i tada. Da se čeka godinama da dođe pravi kupac, koji možda nikad i ne dođe ili da se krše osnovna ljudska prava i da se novom vlasniku decenijama ograničava kako će da raspolaže kupljenom imovinom. Propadali su giganti i u drugim zemljama pa treba biti realan i pustiti i da ovde odumre sve što ne valja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari