Vlada u Beogradu i njoj podređena preduzeća i fondovi u prethodnih jedanaest godina su na ime Kosova potrošili 5,88 milijardi evra, odnosno na godišnjem nivou oko 500 miliona. Za to vreme, kosovski Srbi, pogotovo oni južno od Ibra, žive u siromaštvu, nezaposlenost je masovna, privatni sektor se svodi na šverc, državna preduzeća iz Srbije, naravno, ne funkcionišu, saobraćajnice su u očajnom stanju, ulice prljave, fasade zapuštene. Saznalo se ovih dana da su narodne kuhinje u Kosovskom Pomoravlju ostale bez namirnica. Stanovništvo je deprimirano, razočarano.


Odgovor na pitanje kako to da Republika Srbija troši ogroman novac za Kosovo, a Srbi iz enklava ne mogu ni u narodnoj kuhinji da se nahrane, pa se sve više priklanjaju institucijama u Prištini, ne može biti jednostavan. Bez temeljne finansijske revizije, pa i kriminalističke istrage, nemoguće je utvrditi koliko je državnih para otišlo tamo gde je namenjeno, a koliko je završilo u privatnim džepovima, i čijim, ili je „oprano“. Zdrav razum govori da nešto ozbiljno ne štima, da novac nije mogao da ispari, da mora biti zloupotreba, jer kako drugačije objasniti bogatstvo na papiru, a nemaštinu u praksi.

Dodatni problem su prioriteti za finansiranje. Zašto je, na primer, za potrebe eparhije raško-prizrenske SPC otišlo stotinak miliona dinara više nego za zdravstveni sistem u srpskim sredinama? Kakvim to milijardama barataju Putevi Srbije i Ministarstvo infrastrukture, kada ni most preko Ibra ne smeju da pređu, a na severu su deonice kao pre dvadeset godina? Ili, kakve to saveze i klubove finansira Ministarstvo omladine i sporta?

Istovremeno, vlast, prvo Miloševićeva, pa onda aktuelna, demokratska, brižljivo uzgaja hiljade poslušnika. Pa, vidimo da Elektroprivreda Srbije redovno izdvaja za plate svojih 4.994 zaposlenih s Kosova, koji već 11 godina ne rade. Reč je o ukupno oko 24 milijarde dinara. Manje cifre, ali podjednako apsurdne, tiču se Ministarstva omladine i sporta, koje je, po zvaničnim podacma, plaćalo zaposlene u SC „Boro i Ramiz“ u Prištini. A tamo, od leta 1999, nijednog Srbina nema. I tako dalje, i tako dalje… Svi ovi podaci postali su dostupni široj javnost tek nedavno, zahvaljujući istraživanju NVO Centar za praktičnu politiku, a nalaze se na internet sajtu „Koliko košta Kosovo“.

Baš ovih dana, tačno sedam godina nakon martovskog pogroma, vreme je da realno govorimo o Kosovu, o sudbini Srba koji, uprkos i Prištini i Beogradu, još tamo žive.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari