Kada je kabinet predsednika Borisa Tadića saopštio da „ne postoje uslovi“ da vlast u Beogradu pozove srpsko stanovništvo na Kosovu i Metohiji da izađe na tamošnje lokalne izbore, zakazane za novembar, medijske interpretacije tog stava jednoglasno su išle u pravcu da nema nedoumica u vezi s politikom Srbije prema „južnoj pokrajini“. Beograd je ostao čvrst u stavu da izbori, koje organizuju institucije samoproglašene Republike Kosovo, nisu legalni i legitimni i da Srbija odbija svako postupanje prema odredbama iz Ahtisarijevog plana.


Ako bi se malo ozbiljnije krenulo u analizu onoga što je predsednik rekao, odnosno onoga što nije rekao, došlo bi se do zanimljivih rezultata. Momčilo Trajković, verovatno najiskusniji aktivni srpski političar na Kosovu, upravo na to stavlja akcenat. On pita zašto Tadić nije kazao da bi učešće na kosovskim lokalnim izborima „bilo protivno državnim i nacionalnim interesima, a ko se ogluši snosiće zakonske posledice“. Rada Trajković iz Srpskog nacionalnog veća u Gračanici čak smatra da se u saopštenju krije poruka – ukoliko Srbi dobiju decentralizaciju, stvorili bi se uslovi za izlazak na glasanje. Prema nepotvrđenim informacijama s Kosova, protivljenje Beograda nije bilo eksplicitnije („državotvornije“), jer se pojedine vladajuće i opozicione stranke iz centralne Srbije spremaju da kandiduju svoje ljude na ovim izborima, samo pod maskom „fantomskih“ političkih partija. Do danas, pet takvih, javnosti nepoznatih stranaka, prijavilo je za novembar svoje liste.

Izbor reči korišćenih u saopštenju predsednikovog kabineta u isto vreme i jeste i nije najjasniji. Takođe, na fonu je dosadašnje politike u vezi s Kosovom, ali i ne šalje nove otrovne strelice prema međunarodnoj zajednici i Prištini. Reagovao je na vreme, u junu se određujući prema nečemu što sledi za pet meseci, čime je stvoren utisak proaktivnosti, ali i ostavljen prostor za eventualne korekcije stava. Dakle, potpuno je u skladu s dosadašnjim političkim ponašanjem Borisa Tadića.

Predsednik Republike teško da je i mogao drugačije da se odredi. Zaista, poziv kosovskim Srbima da izađu na glasanje vrlo lako bi se mogao tumačiti kao priznanje vlasti u Prištini i Ahtisarijevog plana. Ipak, i jasno ohrabrenje srpskim „paralelnim institucijama“ podiglo bi temperaturu u odnosima sa EU i Amerikom. Samo jedna stavka ovde izmiče. Ona najvažnija – ljudi koji na Kosovu žive, priznajući državu Srbiju, ali zato bez struje, telefona, zaposlenja, slobode kretanja. Evo, izgleda, i bez „belog šengena“. O njima, čini se, u Beogradu malo ko razmišlja. I šta bi kvalitetu njihovog života značilo (ne)učešće na novembarskim izborima. I koja bi im lokalna vlast, srpska ili albanska, brže i bolje asfaltirala put, okrečila školu, uredila kanalizaciju. Kada se politika svede, ili uzdigne, na nivo čoveka, stvari postaju jasnije, odluke bivaju lakše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari