Svaki foršpan devedesetih sadrži i čuvenu tuču za besplatni hleb ispred pekarskog kamiona kod Terazijske česme – pa nije isključeno da jednog dana u nekoj špici o čarima srpske tranzicije osvane i snimak „obračuna“ za sadnice trešanja na beogradskom Trgu republike tokom proteklog vikenda.

U jagmi za trešnje, nekoliko građana koji su, navodno, došli da se solidarišu sa narodom Japana, dobilo je i „višnje“ (u predelu glave), a njih troje prebačeno je u Urgentni centar. Što bi rekao narodni pesnik Žika Obretković: „Uvek budala pokvari lepo.“

Tuča za hleb predstavljala je simboliku inflatornog haosa i potpunog ludila u zemlji. Slučajni i neupućeni posmatrač rekao bi da je Srbija daleko dogurala ako su petnaestak godina kasnije dometi slobodnog tržišta doveli do toga da su svi siti, jedino im u bašti nedostaje trešnja. Stara poslovica – kad je džaba i sirće je slatko – naravno, može se primeniti i na ovaj tragikomični rusvaj, međutim – taj događaj možda dosta govori i o psihološko-materijalnom stanju običnog građanina Srbije koji u sastavljanju kraja s krajem gleda da prištedi gde god je to moguće. I oseti se ispunjenim činjenicom da je bar nešto ušićario. Makar to bilo i drvce sa kojim većina učesnika u masovnoj tuči za trešnje verovatno i ne zna šta će da uradi.

Tranzicija nam je donela mnogo šta novo – recimo hipermarkete – čije je otvaranje bila šansa za „srbonostalgičare“ da se prisete vremena kada se u red stajalo još oko ponoći, da bi se ujutru, kada se radnja otvori, ugrabile makar dve boce zejtina. Tako smo svečana otvaranja hipermarketa pamtili i po masama ranoranilaca koji su gledali da tog dana pazare nešto po specijalnom popustu. Iako ni sami ne znaju šta će s tim. „Kupiću ili lubenice, ili televizor, ako ih bude kad stignem na red“ – čulo se ispred jednog hipermarketa gde su se lubenice prodavale po dinar, a televizori, neke egzotične marke za jednokratnu upotrebu, za par hiljada dinara sa „psihološkom devetkom“ na kraju cene. Građani su srećni izlazili s punim kolicima aleve paprike („obezbedio sam se za ceo život“), hektolitrima laka za nokte i drugim artiklima „slatkog sirćeta“.

A svake godine o Božiću opet bismo oko Terazijske česme, nešto manje energično, ali dovoljno grčevito, viđali, čini se, istu postavu iz devedesetih kako juriša na parčiće božićne česnice, gazeći preko prisutne dece, u nadi da će naići na zlatnik. I još nešto prezalogajiti. Biće da je sve isto, samo hleba ima. Uključujući i trešnje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari