Izbori u beogradskoj opštini Voždovac nisu i ne mogu biti pokazatelj opredeljenosti birača na nacionalnom nivou, ali jesu upozorenje partijama na vlasti, pre svih Demokratskoj stranci, da nisu nepromenjive i da bi volja birača na sledećim republičkim izborima mogla biti drugačija od one iskazane u maju 2008. godine.


Voždovački izbori svakako će poslužiti za snažan propagandni zalet naprednjaka, ubedljivih pobednika glasanja u nedelju (SNS – DS 37,05:28,45 u procentima, odnosno 26:20 u mandatima). Nikolić i Vučić će prizivati prevremene izbore za Skupštinu Srbije, tvrdeći da vladajuća koalicija gubi legitimitet i da je došao kraj „nenarodnom režimu“. Demokrate će poručivati da „Voždovac nije Srbija“ i da će Vlada vladati sve dok u parlamentu bude imala 126 glasova. Da je DS pobedio, tvrdili bi da je to dokaz uspešne politike Vlade i predsednika Tadića, dok bi se SNS žalio na nefer uslove u kampanji. Dakle, i jedni i drugi će se ovih dana ponašati onako kako bi i svako drugi na njihovom mestu.

Ima li u ovom trenutku razloga za vanredne parlamentarne izbore? Nema. Jeste, teško se živi, ekonomska kriza još ne popušta, tu su i redovne afere (najnovija povodom izveštaja državnog revizora), rasplamsa se i poneko nacionalno pitanje (ovog puta Vojvodina), iz vladajuće koalicije pokatkad stižu konfuzne poruke, istraživanja govore da polovina građana nema poverenja u Vladu. Ali, da li je ijedna vlast u Srbiji, od 5. oktobra 2000. naovamo, pala zbog ovakvih i sličnih razloga? Nije. Na vanredne izbore išlo se onda kada neka od stranaka koje su činile vladu više nisu imale interesa da u njoj ostanu. Oportunizam političkih partija i postizborna matematika, a ne „objektivne okolnosti“ i programski principi, igraju ključnu ulogu u rekomponovanju pozicija moći u ovoj zemlji. A, u ovom trenutku, pa i u nekoj manje-više sagledivoj budućnosti, članicama koalicije koje čine vladu Tadić-Cvetković vanredni izbori doneli bi samo štetu, to jest rezultirali bi smanjenjem/gubitkom političke i ekonomske moći. Ovo pre svega važi za G17 plus, koji zbog toga postaje jedan od stubova stabilnosti Vlade Srbije.

Voždovac, dakle, zaista nije Srbija. Ali, mogao bi da postane ukoliko DS ne načini ozbiljne promene u svom delovanju. Najavljena „centralizacija“ te stranke, koja asocira na faktičku koncentraciju celokupne moći u rukama Borisa Tadića i najbližih saradnika, mogla bi da poveća efikasnost u procesu donošenja odluka, ali i da dovede do pucanja šavova usled preteranog zatezanja. Voždovački rezultati DSS-NS, SPS-PUPS-JS, LDP i G17 plus nisu iznenađanje. Ali donekle jeste potpuni poraz SRS. Eto, može da nas raduje da cipela Gordane Pop-Lazić nije radikalima donela nijedan glas više, a možda je poneki i odnela.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari