Arhitektkinja koja je projektovala travu na plafonu 1Foto: Privatna arhiva

U svojoj desetogodišnjoj karijeri iza sebe ima više od 500.000 kvadratnih metara izvedenih stambenih i poslovno-trgovinskih objekata: višeporodične stambene zgrade, tržne centre (i njihove enterijere)…

Maja Stevović Ilić (34), master inženjer arhitekture, živi i radi na relaciji Rusija – Kragujevac, a inspiraciju za svoje projekte, čitave stambene i poslovne komplekse dobija u svom stanu ili tokom šetnje po kragujevačkim Šumaricama.

Kao „vukovac“ i đak generacije sve je iznenadila svojom neopozivom odlukom da dalje školovanje nastavi, ne kako su drugi očekivali u slavnoj Gimnaziji već u Tehničkoj školi. I Prvu tehničku završila je kao učenica generacije 2006. godine i upisala arhitekturu u Beogradu. Na fakultetu je radila dve godine kao student demonstrator na predmetu projektovanje i konstrukcija koji je veza između inženjeringa i dizajna.

– Arhitektura je primenjena umetnost. Bog je u detalju, staro je pravilo kod arhitekata, ali sve to što je na oko lepo mora da bude inženjerski opravdano – pojašnjava naša sagovornica.

Diplomirala je (plus master) 2011. godine i u isto vreme joj je iskrsao put u Rusiju na studentsku praksu.

– Kolega mi je ponudio da umesto njega idem na studentsku praksu u Moskvu. On je bio kajakaš, reprezentativac i ispostavilo se da je se njegova ranije zakazana studentska praksa u Rusiji poklopila sa pripremama i takmičenjima reprezentacije – priča Maja.

Dva dana posle diplomskog već je imala kartu za Moskvu. Na praksi je mesec dana radila kao arhitekta-tehničar. Mentor je vodio svoj projekat a ona mu je pomagala. Obavila je praksu, zahvalila i pozdravila se. Posle dve-tri nedelje dobila je ponudu od firme „Portner“ (za koju i danas radi) da nastavi saradnju sa njima ali iz Beograda, sa perspektivom da pređe u Moskvu. Već naredne, 2012. godine sa 25 godina i koferom od 25 kila (u koji je stao čitav njen dotadašnji život) našla se u Rusiji. Na početku je radila posao arhitekte menadžera koji joj nije prijao a sastojao se od toga da na osnovu tuđeg projekta, koncepcije i idejnog rešenja izrađuje radnu dokumentaciju za gradilište.

– To nisam ja. Želela sam da radim nešto što volim. Posle dva-tri meseca odem kod svog direktora i po cenu otkaza kažem da to nije za mene i spremna sam da se vratim kući. Izvini ako sam te razočarala, ali ja ne umem i neću da vičem na ljude što su „probili“ rok za jedan dan. On me pita kakva sam sa dizajnom? Mislim da sam dobra, odgovorila je Maja i nije se pokajala.

Taj odgovor doneo joj je prvi projekat – enterijer tržnog centra u Novom Urengoju.

– U pitanju je naftaški grad u Sibiru, lociran u snežnoj pustinji sa temperaturama od minus 56 stepeni. Zbog toga su investitori zahtevali mnogo zelenila. Uradila sam prvu verzija sa puno zelenila, ali su investitori tražili još. Pomislila sam da još samo nisam smestila travu na plafon. Trava na plafonu?! Što da ne. Zaista sam napravila dizajnersku varijantu sa travom po plafonima. Projekat prošao sjajno, izveden je i taj tržni centar tako funkcioniše i dan-danas, kroz osmeh prepričava ona, dodajući da je to bila prelomna situacija posle koje je njen direktor Saša Lukić počeo da ima poverenje u njene ideje.

Mada ga je i naredno rešenje ozbiljno „stavilo“ na probu.

– Naredni izazov je bio pansion već u sklopu vikend kuće bogataša. Enterijer je bio presterilan pa sam predložila da umesto lustera stavimo granu. Tokom prezentacije projekta kada je naišao taj slajd, usledio je tajac a potom „vau efekat“. I danas kažem „trava i grana na plafonu su me probili“, nastavlja ona, dodajući da je posle toga u profesionalnom smislu (za)dobila neku vrstu dizajnerske slobode.

Ali, nije se time zadovoljila. Smatrala je da se firma u kojoj radi previše bavi tržnim centrima i bogataškim vilama ali ne i kolektivnim stanovanjem. Poželela je da u Rusiju uvede inovaciju.

– Njihovi stanovi su mnogo ružni: sovjetski, nefunkcionalni, čudno isparcelisani… Još kao student divila sam se JNA stanovima iz sedamdesetih i osmdesetih godina koji su apsolutno genijalno urađeni. Poželela sam da im predstavim „stanovanje po meri čoveka“. Moja želja poklopila se sa trendom masovne izgradnje stambenih kompleksa u Moskvi, kaže ona.

U saradnji sa direktorom Lukićem patentirali su projektovanje stanova koji su nešto između sadašnje investitorske arhitekture i beogradske stare škole konformerske arhitekture koja je imala pristup čoveku u planiranju stanova.

– Taj pristup je danas nestao. Kragujevac je primer grada koji je potpuno upropašćen baš zbog te klasične investitorske arhitekture. Ne samo zbog lošeg kvaliteta gradnje, već se formira sredina u kojoj niko ne razmišlja kako će čovek u njoj da živi. To je zbog toga što investitor nalaže arhitektama kako da projektuju. Ne ceni se struka već samo narudžbine – smatra Maja, koja svakom projektu pristupa tako što zamišlja „kako bi ona živela baš tu“.

Prvi stambeni kompleks, po njenim idejama i dizajnu, izveden je 2016. godine u Podmoskovlju. Sastoji se od pet zgrada koje čine dva kvarta. Nakon toga radila je bitnom projektu u samom centru Moskve, dizajnu enterijera javnih zona biznis zgrade (stambene, samo se zovu biznis klase). U tamošnji ambijent lobija smestila je ljuljašku koja je bila atrakcija na otvaranju zgrade.

Bila je profesionalno ispunjena ali ju je sustigao život u Moskvi. Nije imala svoj mir.

– Nisam karijerista. ali sam zbog posla isprolongirala neke svoje životne želje. Kupovali su me projekti. Uvek me je držao zadatak koji sledi. Htela sam da zasnujem porodicu, da se šetam po Šumaricama, vozim bicikl, izvodim psa… Moskva daje mnogo, ali mnogo i uzima. Nisam htela da me ta životna filozofija i opasna kolotečina „proguta“ i „ispljune“ – iskrena je ona.

Vratila se u Srbiju, živi u svom gradu gde ima duševni mir. Već tri godine sve isto radi u firmi „Portner“, ali iz svog stana u kragujevačkom naselju Bagremar. Život joj se sada odvija ustaljenim tempom sa skokovima na relaciji Moskva – Kragujevac. Odleti na par dana, obavi razgovore i pregovore i vraća se kući.

– Moskva je prelepa za turiste, ali je svakodnevni život iscrpljujući i ubitačan. Kada me tamo pitaju šta mi se u Moskvi sada najviše sviđa, iskreno odgovorim: „To što imam povratnu kartu za sutra“ – smeje se ona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari