Branislav Krstić: SPOMENIČKA BAŠTINA SVJEDOČANSTVO I BUDUĆNOST PROŠLOSTI (17)

Branislav Krstić (1922) bio je savezni savetnik u vladi Jugoslavije nadležan za urbanizam, prostorno uređenje, čovekovu sredinu i baštinu (1968-1982), profesor po pozivu na postdiplomskim studijama Arhitektonskog fakulteta u Beogradu (1972-2003), predstavnik Jugoslavije na konferencijama i u telima UN, pa i Komitetu za svetsku baštinu Uneska, gde ostvaruje upis prvih pet dobara u Listu svetske baštine (1978). Tematska enciklopedija „Spomenička baština svjedočanstvo i budućnost prošlosti“, čije delove objavljujemo uz dopuštenje autora, njegovo je životno delo. U knjizi je obradio dosad najpotpuniju enciklopediju spomeničke baštine južnoslovenskih zemalja. Ne prihvatajući da su spomenici kulture skup ad hoc izabranih spomenika „izvučenih“ iz vremena i okruženja u kojem su nastali, baštinu je istražio kao autentično svedočanstvo civilizacija i istorijskih razdoblja. U vreme novih interpretacija prošlosti ona ostaje nesporan oslonac u njenom tumačenju. Baštinu tumači i kao okruženje za arhitekturu budućnosti.

 

Srednjovjekovno uređenje društva u ovim zemljama nije bio pogodan okvir u kojem bi se zasnivali veći gradovi, a nisu se očuvali ni gradovi iz doba Rima i Vizanta. „Sve do sredine XIV veka u izvorima se ne pojavljuje nijedan bosanski grad. … Veliki proces nastajanja gradova, temelja čitave kasnije privrede, društva i kulture, kao da je potpuno mimoišao Bosnu.“ Novi gradovi podižu se sredinom XIV stoljeća, ali većina su utvrđeni „gradovi“, zapravo gradine ili trgovišta.

Urbana baština bosanskih i humskih zemalja ne čuva ostatke većih gradova, izuzev Srebrnice i Jajca. Poslije najezde nomada i seoba nije bilo moćnih feudalnih porodica ili biskupija koje bi sprovodile kolonizaciju stanovništva. U zemljama su postojale oblasti, ali ne kao oblasti državne uprave. Neke su bile feudi, zemljišno vlasništvo oblasnih gospodara, a neke pod neposrednom vlašću vladara. Fragmentirana država nije mogla obrazovati ustanove vlasti koje bi podigle gradove kao svoja sjedišta, a nerazvijeno društvo nije stvaralo gradove kao središta privrednog razvoja i urbanog stanovništva. Za razliku od slovenačkih i hrvatskih zemalja, gradove, odnosno gradine, podiže domaća vlastela i hercozi, pa su njihovi gradovi u relaciji s njihovim bogatstvom i (lokalnim) aspiracijama. Objašnjenje daje Sima Ćirković: „Dvor kao stolno mesto i stalno sedište oblasni gospodari nisu imali, isto onako kao što ga nije imao ni bosanski kralj. Između svojih gradova i dvoraca, iz kojih su se neprestano premeštali i selili, davali su nekima prednost, ali su bili daleko od toga da se za njih stalno vežu i ustale u njima neke centralne službe. Kao što se s kraljem selila kancelarija i kao što je kralj sudio čak premeštajući se iz mesta u mesto, tako su i oblasni gospodari vodili i nosili sa sobom sve što im je bilo potrebno u obavljanju vladarskih funkcija.“ Veliki broj gradina (registrovano 20) nije, u ovim krajevima, prerastao u gradove. Nije slučajno da samo Srebrnica ima strukturu grada i gradsko uređenje; u njoj je razvijena proizvodnja (rudnici), ima gradsko stanovništvo i, pod uticajem Sasa, ustanove autonomne vlasti; jedina među gradovima Bosne naziva se gradom (civitas Srebernize).

Suštinski napredak u odnosu na gradove donosi vrijeme bana, potom kralja, Tvrtka Kotromanića (vladao 1353 –1391), za čije se vlade konsolidovala država. Tvrtko podiže Herceg Novi (kako je kasnije nazvan) na moru kao svoje trgovačko uporište, nove trgove (Foča, Goražde, Prača), jača postojeće (Drijeva), preuzima Kotor i kruniše se (1377) za kralja „Srbljem, Bosni, Pomorju i Zapadnim stranama”. Razvija rudarske centre (Srebrenica, Fojnica, Kreševo) i sa Dubrovnikom zasniva privilegovane odnose. Osamdesetih godina XIV stoljeća okreće se dalmatinskim gradovima, shvatajući da država bez gradova nema perspektivu. Do 1390. uspjeo je da pod svoju vlast pridobije Split, Trogir, Šibenik i otoke Korčulu, Brač i Hvar, ostavljajući im punu municipalnu autonomiju. Iznenađuje da u to vrijeme jedan vladar, proširujući teritorije svoje države, uzima jezik kao njene granice. Tvrtko je umro 1391. – na istočnim granicama države već su bili Turci.

Nastavlja se

Jajce, utvrđeni „grad“ (XIV st.) na brijegu iznad slikovitog vodopada Plive u Vrbas, u obliku nepravilnog četvorougaonika, sa Medvjed kulom i naseljem ispod njega; ranije rimsko naselje. Za gradnju „grada”, naročito dvora (poč. XV st.), herceg Hrvoje Vukčić-Hrvatinić pozvao je primorske graditelje. U citadeli je očuvan dvor, a u naselju dvospratna nekropola u živoj stijeni, tzv. Katakombe (XV st.) i kasnoromanički toranj crkve sv. Luke, pregrađen u džamiju (1528). Jajce je posljednje prestono mjesto bosanskih kraljeva (1463).