„Znao sam da će biti neki belaj“, naveo je Salem Ćoranić, svjedok optužbe na suđenju šestorici bivših lidera bosanskih Hrvata, opisujući ulazak oko 200 „ustaških bojovnika“ iz Kiseljaka u Vareš u ljeto 1993. godine. Radilo se, kako je precizirao, o jedinicama HVO „Apostoli“ i „Maturice“. Bilo je to vrijeme, dodao je svjedok, kada je svima u Bosni bilo dobro poznato da će „biti belaja“ čim dođu neke jedinice „sa strane“.
Ćoranić je bio pripadnik jedinice ABIH koja je zajedno sa svim predstavnicima lokalne vlasti posle ulaska HVO iz Vareša premeštena u Dabravinu. U julu 1993. svedok je ranjen i prebačen u bolnicu, a u septembru dobija odsustvo i vraća se kući u Vareš .
„Belaj“, koji je u sudnici opisao kao „nešto vrlo ružno“, je Ćoranića i njegovu porodicu zadesio 23. oktobra kada su trojica maskiranih vojnika s oznakama HVO silom upali u njegovu kuću tražeći dragocjenosti.
„Pošto nisam imao ni para, ni zlata, ni oružja nisam im imao šta dati“, naveo je svjedok i opisao kako su ga potom vojnici HVO, uz psovke i poluobučenog, istjerali iz kuće, a i natjerali da jedan kilometar trči bos, s pognutom glavom i rukama u podignutim u vis.
Odveden je u fiskulturnu salu škole „Ivan Goran Kovačić“ u kojoj je već bilo stotinjak zatočenih Varešana. Jedan od njih, Ibro Likić, ležao je na podu krvav i „vidno pretučen“. Ista sudbina ubrzo je zadesila i Ćoranića. Tokom sistematskih prebijanja zadobio je teške povrede, slomljena su mu rebra, izbijena dva zuba i zadobio je više naprslina na lobanji, zbog čega i danas trpi jake glavobolje.
Pošto se broj zatočenika u fiskulturnoj sali uskoro utrostručio, svjedok je posle nekoliko dana zajedno sa još oko 160 vojno sposobnih zatvorenika premješten u školu „Vladimir Nazor“, gdje su batinanja i nepodnošljivi životni uslovi bez vode i hrane nastavljeni. Kada se pročulo da bi školu, pretvorenu u zatočenički centar, mogli posjetiti predstavnici Međunarodnog crvenog krsta i Unprofor, HVO je pretučene zatvorenike premještao iz prostorije u prostoriju. „Htjeli su da nas sakriju“, rekao je svjedok.
U grupi od oko 25 zatočenika koji su stalno bili premlaćivani Ćoranić je uskoro prebačen i na treće mesto – podrum zgrade u Mejdanu, oko tri kilometra od Vareša. Tamo je proveo tri do četiri dana, posle čega je, s cijelom grupom, uspio pobjeći i potražiti zaštitu od Unprofora.
„Ne želeći dosipati so na ranu“, kako je to kazao optuženi Slobodan Praljak, odbrana je u unakrsnom ispitivanju uglavnom postavljala pitanja o progonu Hrvata iz Kaknja i Vareša, te o prisustvu „mudžahedinskih“ jedinica na tom prostoru, o čemu svjedok nije mnogo govorio jer, kako je naveo, nije imao saznanja o tome.

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.