Beograd opet među najzagađenijima, vlast ne razmišlja ni o kratkoročnim rešenjima 1Foto: Aleksandar Roknic

Poslednjih dana Beograd se ponovo našao u vrhu svetskih lista gradova u kojima je vazduh najzagađeniji.

Iako stručnjaci i brojne građanske inicijative i pokreti za zaštitu životne sredine upozoravaju na alarmantno stanje zagađenosti i štetne posledice koje ono ima po zdravlje ljudi koji ovde žive, a aplikacije za merenje štetnih čestica u vazduhu upozoravaju da ne treba dugo boraviti napolju te da treba biti oprezan i kada otvaramo prozore da izvetrimo stanove, ni republička a ni lokalna vlast se, čini se, oko toga previše ne uzbuđuju.

Česte su izjave zvaničnika da zagađenje „nije toliko visoko kako to neki mediji predstavljaju“, a gde se briga o vazduhu nalazi na listi prioriteta beogradske vlati, jasno pokazuje podatak da su sredstva namenjena smanjenu zagađenja u budžetu za narednu godinu umanjena za čak 45 miliona dinara, u odnosu na godinu ranije.

Ipak, vrh gradske uprave razbesneo je deo javnosti kada je, pre nekoliko dana, raspisao javnu nabavku za prečišćivače vazduha za Stari dvor, u kome se njihove prostorije nalaze.

Aleksandar Macura iz RES Fondacije ocenjuje da su nedvosmisleno u Beogradu, ali i drugim gradovima Srbije količine štetnih čestica u vazduhu daleko iznad domaće zakonske norme, dok je ona koju je propisala SZO, prekoračena dva do tri puta.

Kako dodaje, prema istraživanju koje je nedavno radila Svetska banka za sve gradove u regionu pa i za Beograd, i dalje je grejanje glavni uzrok čestičnog zagađenja.

– Međutim, uzroci su složeno pitanje. Postoje inventari koji ukazuju odakle dolaze emisije, ali ono što inventar ne pokazuje je ono što se dalje dešava u vazduhu, pošto se u vazduhu jedna vrsta zagađenja pretvara u drugu. Tako, primera radi, sumpor dioksid emitovan u ogromnim količinama iz elektrana kroz hemijske procese, može završiti u okviru suspendovanih čestica, uključujući i ove najmanje. To je pitanje na koje nemamo dobar odgovor. Koliko toga i gde se pretvara u štetne čestice, zato ne možemo tačno da znamo šta je na konkretnom mestu u konkretno vreme u vazduhu koji udišemo, navodi Macura.

On dodaje da država može da uradi dosta toga, najpre od kratkoročnih mera.

– Država kao regulator propisuje i zakonske norme za koncentraciju, ali i za emisiju, šta je dozvoljeno da se izbaci kroz dimnjak. Međutim, te norme se u termoenergetskom sektoru, naše elektrane emituju više nego što je propisano. Drugo, Grad bi mogao tamo gde je vlasnik objekata, javnih zgrada, da dovede te zgrade u red, izmene sistem grejanja. Dalje, mogu da podrže socijalno ugrožene grupe, da im daju novac da se izbore sa plaćanjem računa za energiju a kasnije, pored toga, ili umesto, da im pomogne da unaprede načine na koje se greju. U Srbiji je milion takvih domaćinstava, a u Beogradu nije takva procentualna zastupljenost, ali nije ni beznačajna po obodu grada, objašnjava Macura i dodaje da država mora da se postara da se propisi koje je donela u toj oblasti poštuju.

Profesor Fakulteta političkih nauka Darko Nadić navodi da zagađenje vazduha nije odskorašnji problem, samo se o njemu sada više priča.

– Država treba da ispuni neku svoju socijalnu ulogu i da insistira na pridržavanju odredbi zakona i parametara koji se tiču zagađenja vazduha. Sa druge strane, ne može se samo očekivati da država radi svoj posao, da propisuje zakone, da ih ne sprovodi pritisnuta nekim ekonomskim urgentnim situacijama, mislim da i građani treba malo da se osveste jer je vrlo neprincipijelno da se građani bune a da istovremeno svi voze automobile, ili svi koriste individualna ložišta, pogotovu ugalj koji je tu najjeftiniji a lošeg kvaliteta, smatra Nadić.

Iako kaže da je gradska Skupština limitirana, smatra da ona mora da odlučuje da određene investicije idu u gradski saobraćaj, kako bi on bio frekventniji, pogotovu onaj koji je ekološki prihvatljiv, gde imamo samo jednu liniju gradskih autobusa koji su na elektropogon.

– Dugoročna rešenja su nešto što je pitanje energetske ekološke tranzicije, koliko mi možemo da se preorijentišemo sa termoelektrana na obnovljive izvre energije. Za takve priče mora da postoji ne samo politički već nacionalni konsenzus, to su skupe investicije. Mora da postoji detaljan plan jer faktički onda gasimo rudarstvo i deo energetike, pa to postaje i socijalno pitanje, gde zaposliti te ljude. Ovde se nazovi ekološke politike menjaju od vlasti do vlasti, a ako govorimo o budućnosti, to zaista nije stvar ni leve ni desne ni ove ni one opcije, to je razmišljanje o budućnosti koja će doći za nekih 20 ili 50 godina. Vučićeva izjava da će Srbija 2050. biti „karbon fri“, kopija je namere EU. Međutim, i EU je proglasila nešto što nije ostvarivo za prosečni životni vek, kaže Nadić.

Teške odluke

Nemačka je delimično ugasila svoj rudarski sektor, Britanija ga je u potpunosti ugasila, ali ne iz ekoloških namera, već je to Margaret Tačer uradila krajem sedamdesetih jer su rudnici bili ekonomski neisplativi, a ona konzervativni političar. Poljska ne može to da uradi, iako je članica EU, jer su rudari zapravo glavna politička snaga. Tako da ta ekološka borba ima neke svoje ne samo socijalne već i klasne momente, objašnjava profesor Nadić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari