Kostolac, sa desetak okolnih sela, na površini od 150 kvadratnih kilometara, 100 od Beograda i 12 od Požarevca, sa oko 15.000 stanovnika, 26 nacija – jeste grad, ali grad koji jedini u Srbiji ima status Mesne zajednice. Većina njegovih žitelja radi u privrednom gigantu Elektroprivrede, Privrednom društvu TE – KO Kostolac, zahvaljujući čemu grad Kostolac ostvaruje gotovo polovinu budžeta opštine Požarevac.

Kostolac, sa desetak okolnih sela, na površini od 150 kvadratnih kilometara, 100 od Beograda i 12 od Požarevca, sa oko 15.000 stanovnika, 26 nacija – jeste grad, ali grad koji jedini u Srbiji ima status Mesne zajednice. Većina njegovih žitelja radi u privrednom gigantu Elektroprivrede, Privrednom društvu TE – KO Kostolac, zahvaljujući čemu grad Kostolac ostvaruje gotovo polovinu budžeta opštine Požarevac.
Uprkos tome, Kostolac kao Mesna zajednica ne može da se pohvali ekonomskom snagom. Kada bi bio opština Kostolac bi se sigurno ubrajao u razvijenije u Srbiji. Ovako, samo je jedna u nizu mesnih zajednica opštine Požarevac, s tretmanom koji ga poistovećuje sa seoskim mesnim zajednicama od jedne do dve hiljade stanovnika.
Treba li reći šta je sve Kostolac nekada imao? Ukazom o proglašenju Kostolca gradom to je postao 6. oktobra 1949. godine, opština je bio do 1957. godine. Imao je Đurin Mlin, Pekaru, Porodilište, Centar za kulturu (bila je to mala Atina ovog kraja, s premijernim pozorišnim predstavama Narodnog pozorišta, Ateljea 212…). Imao je fabriku opeke, Dom zdravlja s najjačom (i najopremljenijom) službom Medicine rada u Srbiji… Imao je, sada više nema. Ipak, najbitnije od svega je da je imao perspektivu: za razvoj, za modernizaciju, za zapošljavanje, za industriju, za turizam, lov i ribolov…
A mnogo, mnogo pre toga? Ovde se nalazilo preistorijsko naselje iz perioda mlađeg kamenog doba, ovde su bili Kelti, Iliri i Tračani… Onda, u prvom veku nove ere, područje ušća Mlave u Dunav zaposedaju rimski osvajači. Nastaje grad Viminacium. Dugo se mislilo da je u pitanju samo vojni logor. No, istraživanja dokazuju da nije tako – bio je to impozantan, važan grad rimskog carstva – glavni grad Gornje Mezije.
Mnogo kasnije, na brdu iznad Starog Kostolca, podignut je hram Svetog velikomučenika Georgija, zdanje koje je zapravo zadužbina kapetana Dragutina Todića, brodovlasnika iz Beograda.
Organizovana proizvodnja uglja u basenu Kostolac počela je 1870. godine i tada je, na bolje, počeo da se menja grad Kostolac. Najveće zasluge za istraživanje rudnog bogatstva pripisuju se Đorđu Vajfertu, industrijalcu i guverneru Narodne banke koji je 1881. godine postao jedini vlasnik rudnika. Naravno, rudnik je tada eksploatisan jamskim putem, a s površinskom eksploatacijom započelo se 1943. godine. Bio je to prvi rudnik s površinskom eksploatacijom uglja u zemlji.
Ukratko, to je to o Kostolcu, prebogate istorije a neizvesne budućnosti. Moglo bi se reći čudno mesto, izloženo čudnim okolnostima, spletu događaja, svemu onome što je ovo mesto i njegove stanovnike dovelo u veoma nepovoljan položaj. Možda će, a trebalo bi, novi zakon o lokalnoj samoupravi to izmeniti i možda će Kostolac, kao opština, ponovo biti perspektivan grad.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari