Milovan Vitezović piše pesme i pesme za decu, romane i veoma kratke priče, satirične aforizme, eseje i studije, drame i drame za pozorišta za decu, filmske scenarije za igrane i dokumentarne filmove, televizijske drame i televizijske dramske serije. Zavod za udžbenike objavio je do sada dvadeset knjiga izabranih dela Milovana Vitezovića.Povodom sto godina od prvog svetskog rata Vitezović je pripremio scenario za film i seriju Čarape kralja Petra. U isto vreme, istoimeni roman izlazi u osamdeset hiljada primeraka na ruskom jeziku i dobija prestižnu nagradu ruskih pisaca, drugo izdanje pojavljuje se u Italiji a ovog meseca je promocija u Parizu izdanja na francuskom jeziku. Tim povodom, predlažem autorski esej o Milovanu Vitezoviću.

 Zlatno pravilo glasi: ostavi budućim generacijama više nego što sizatekao. Milovan je jedan od nas koji je darovao srpskomnarodusvoje delo i podigao domete zlatnog pravila. Reč Milovanu srpskom jeziku znači pažen i mažen, a pomažen/pomazan znači izabran da vrši određenu misiju poboljšanja sveta i čovečanstva. Milovanov ideal je misija umetničkog stvaranja – pisanja pesama, romana, drama, filmskihi televizijskihscenarija, knjigaza decu, esejai aforizama.

Milovan je rođen, kako sam kaže, u Vitezovićima, Beloperici kod Kosjerića.

Kuća, iznad koje nadvilo se brdo

Čim se neko rodi prohoda uzbrdo.

Rekao bih, na obroncima Divčibara. Iz istog smo kraja. Pričao sam Milovanu da bih želeo sa prijateljima da osnujem udruženje Divčibarski krug. Kad staneš na Divčibare daleko se vidi. A krug je simbol potpunosti, celovitosti, sveobuhvatnosti, izvornog savršenstva, ravnoteže, homogenosti, sklada, beskonačnosti. Simbolizuje ono što je apsolutno, beskrajno, celokupno. Krug sa kvadratom simbolizuje nebo (Boga) i zemlju (čoveka). Opisivati krug znači imati neku (tajnu) nameru. Milovan mi kaže : „Biću član te družine.“ Tako brzo je pristao, pomislim u sebi, alipotvrdu nalazim u Pevanju srpskom, gde se jedan deo zove se Divčibarske zvezde.

Divčibarske zvezde sjajem put mi zlate

S mišlju da me mame, s nadom da me vrate.

Zvezda predstavlja simbol božanskog svetla, nade, postojanosti, moći, večnosti i kosmičkog sklada. Kao svetlilo u tamnoj noći, zvezda – oči noći predstavlja svest, duh, i orijentir. Postojan raspored zvezda na nebu simbolizuje kosmički, božanski red i određenost čovekove sudbine. U misli mi dolazi Miloš Crnjanski: Beskrajni plavi krug. U njemu zvezda.

Samo da mi Milovan posle ovih reči ne kaže: Sve srpske vrhove zauzeli su neznani junaci, sem Lovćena.

Milovan nam u knjizi Gospođica Desanka živopisno prikazuje školu. „Škola je velika nesanica, jeza i trepet. Pogotovo za đake prvake, pred dan prvog polaska u školu, zbunjene tajanstvenim osećanjem da im se nešto veoma značajno, a još nedokučivo menja u životu, i da više mnogo šta neće biti kako je bilo“. Nikola Milošević u tekstu Đačko doba, posvećenom delu Lajanje na zvezde, kaže da nam je Milovan dočarao atmosferu škole i likove nastavnika i učenika u nekom mestu koje nam je odnekud poznato, i u kome smo, makar jednom u životu, i mi sami bili. Mi počinjemo da verujemo da su upravo takvi junaci i u stvarnom životu mogući, čak su uverljiviji od onih koje srećemo u stvarnom životu. „Svaki originalni autor – a Vitezović jeste takav autor – osvaja naše poverenje na jedan, samo njemu svojstven, umetnički način… Ovaj pisac poseduje dar, svojstven samo nekim majstorima književne proze, da pomoću svega dva ili tri poteza, uobliči upečatljiv i plastičan umetnički portret.“ Milovan bi na ovo rekao: Istorija nam je bila učiteljica života. A onda su došli neki manijaci i silovali našu učiteljicu.

Radeći zajedno knjigu Ljudi intelektualne vrline: 170 godina SANU pitao sam ga: „Milovane zašto ne smanjiš Vuka, mnogo je veliki!“, a on mi kaže: „Ne mogu da ga smanjim – toliki je, koliki je.“ Onda sam i sam zaključio, kako da ga smanji kad je iznedrio prestižnu televizijsku seriju Vuk Karadžić. Milovan razmišlja o Evropi isto onako kao Umebrto Eko koji je povodom serije o Vuku Karadžiću rekao, između ostalog, i nešto ovako: Videli smo jugoslovenski film o Vuku, intelektualcu jednog naroda koji ne zna gde je Evropa, niti Evropa zna gde se taj narod nalazi, on tegli taj narod u Evropu, i mi vidimo da mu glavni umovi Evrope tada pružaju ruku. I na kraju se Eko pitao – jesmo li mi danas makar na nivou Evrope toga doba.Milovan je dobitnik više nagrada, ali dve su prestižne: Vukova nagrada i Evropska nagrada za seriju Vuk Karadžić.

Drugi interesantan je njegov odnos prema velikanima kao što je Mika Alas. Čuvene reči iz dela Šešir profesora Koste Vujića: nas će jedino pamtiti po tome da smo bili njihovi profesori. „Ta priča o jednoj čudesnoj i neodoljivoj generaciji, koja je potom stvarala naučnu, kulturnu i političku istoriju Srbije, osvajala i čitaoce i gledaoce, jer je njihova priča bila priča o romantizmu našeg naroda. Mislim da će i film i mala televizijska serija biti melem za naše duše i da će ovom prilikom probuditi nadu, pa i želju za obnovom“ kaže Milovan. Kosta Vujić je neobičan profesor koji ispraća svoju poslednju generaciju maturanata. On je pri kraju radnog veka, a oni pred životom prepunom izazova. Iako mu zadaju dosta glavobolja svojim nestašlucima, profesor Vujić vremenom shvata da među tim mangupima ima budućih naučnika, pesnika, matematičara i političara. On u njima prepoznaje buduće akademike, pripadnike intelektualne elite stoleća koje dolazi. Opisuje njihove poslednje gimnazijske dane, udvaranja i ljubavne jade, književne sedeljke, njihove dane mladosti uz ukus prvih majskih trešanja… Maturanti profesora Vujića su oni koji će kasnije obeležiti Srbiju svog vremena: Jovan Cvijić, Mihailo Petrović Alas, Jakov Prodanović, Milorad Mitrović i dr.

U knjizi Simfonija Vinaver, Milovan Vitezović nam je približio duh Nikole Tesle, kroz razgovor Vladike Nikolaja, filozofa Petronijevića i Vinavera. Genije Tesla je voleo da hrani golubove i otkrio im je svoju tajnu, kroz simbol jedne golubice. „Teslin dar jeste dar Svetog Duha i to je njegova veza sa golubicom. On je u njoj našao nešto svoje. Teslinsko. Tesla je kao naučnik opsednut prenosom energije na daljine. Od svakih ptica golub najbolje i najsigurnije i najnepogrešivije savlađuje daljine, poznaje ih i ne mogu ga zbuniti. Golubica je Teslina veza sa Svetim Duhom, sa duhom svog malog velikog naroda iz koga je potekao i sa duhom nauke.“

Milovan je neretko zbog svojih stavova i stradao. „Stara Jugoslavija je trula, a nova je zrela“, što je za onu 1969. značilo tri godine Golog otoka. Milovan nam svedoči o tome i kaže: Srećom, nisam otišao tamo. To je bila dijagnoza stanja u Jugoslaviji i ona se još mogla spasti, a meni se sudilo zbog toga. Jedan aforizam iz te knjige koji nisu ni smeli da pročitaju u sudu je glasio: „Narod se zabavlja vešanjem slika svoga vođe.“ Burna vremena, kroz koja je Milovan stvarao, mogu se jednostavno prikazati aforizmom: Imamo idiotenedostaje nam Dostojevski.

U knjizi Čarape Kralja Petra, Milovan Vitezović nam je dočarao duh srpskog naroda kroz sudbinu Miroslavljevog Jevanđelja.

„Miroslavljevo Jevanđelje, najlepšiji i najvažniji spomenik srpske obredne pismenosti, koje je u dvanaestom veku, u crkvi svetog Petra na Limu, kiteći ga čudesnim inicijalima pisao gijak Gligorije za humskog kneza Miroslava, starijeg Nemanjinog brata, povlačio se sa srpskom vojskom, srpskim narodom i srpskim kraljem Petrom.

Ovo Jevanđelje, koje je njegov proučavalac Stojan Novaković i nazvao po knezu Miroslavu, u vreme srpskog robovanja pod Turcima bilo je, kao i sve veće srpske svetinje, sklonjeno u manastir Hilandar.

Kada je kralj Aleksandar Obrenović posetio Svetu goru, on je kao hilandarski poklon srpskoj slobodi doneo u Srbiju Jevanđelje. Ono se tako našlo u dvorskoj biblioteci, ali mu se posle smrti kralja Aleksandra i kraljice Drage, odjednom izgubio trag.

Nestanak Miroslavljevog Jevanđelja iz dvorske biblioteke bio je potom predmet nekoliko rasprava velikih i žestokih u Narodnoj skupštini Kraljevine Srbije, uzrok nekoliko kriza vlada i razlog ostavki dva ministra narodne prosvete i vere.“

Govorilo se o tajnoj prodaji, optuživani su zaverenici, pa i sam kralj Petar. Toliko je zavladala mistifikacija da se čak u i Balkanski ratovi povezivali sa tim i to kao prokletstvo zbog nestanka Jevanđelja.

„A onda je Miroslavljevo Jevanđelje pronađeno.

U povlačenju ispred Austrijanaca, prebačene su i dvorske stvari u Kruševac. U Kruševcu je Jevanđelje pronađeno u jednom specijalno za njega napravljenom kovčežiću, koji do tada nije bio otvaran…

Tako je u Srbiji, koja je uveliko bila u ratu i u ratnim nesrećama, otkriće Jevanđelja značilo veliki događaj – Božije čudo. Mnogi su, prema prilikama, videli i sami prst Božiji koji pokazuje put srpskog spasenja.“

A ovde moram da dodam jedan Milovanov aforizam: Kad Srbima bude dobrobiće to kraj istorije.

Vikor Igo nam je ostavio misli o Umetnosti: „Mi kažemo Umetnost isto kao što kažemo Priroda; to su dva pojma gotovo neograničenog značenja. Izgovoriti jednu ili drugu od tih reči – Priroda, Umetnost – znači evocirati, izdvojiti iz dubina ideal, povući jedan od dva velika zastora božanske tvorevine. Bog se ispoljava u nama na prvom stepenu kroz život univerzuma, a na drugom stepenu kroz čovekovu misao. Drugo ispoljavanje nije manje sveto od prvog. Prvo se zove Priroda, drugo se zove Umetnost.“

Prema Milovanu, glavni zadatak književnosti, od antike do danas, jeste da nam u svim tragedijama nudi katarzu. Stvarna moć književnika je u njihovim delima. Njima su oni najavljivali epohe i bili dokazi epoha. Na planu ovog svetskog apokaliptičkog očaja trebala bi nam dela najave novog humanizma i nove renesanse. Ja sam pisac i hoću da mislim svojom glavom. Miroslav Egerić, povodom knjige Bulerleska u Parizu, kaže: „Svakoj književnosti neophodni su pisci kakav je u našoj – Milovan Vitezović. To je pisac neobične mašte, pouzdanih znanja naše kulturne tradicije; pisac sa širokom simpatijom za svačiji duhovni napor i sa unutrašnjom naklonošću duše za razlike među takmičarima na stazi vrednosti“.

U knjizi Majstore,dobro jutroVitezović poredi Dušana Radovića i Žaka Prevera.

„Radoznalost im je ista.

U raznovrsnosti se mogu takmičiti.

Toliko je neočekivanosti i kod jednog i kod drugog.

Ni jednom se ne može omeđiti prostor književnog svaštarenja.

Bilo šta da su radili – to je u sebi imalo mnogo neodoljivog.

Nisu bili podozrivi prema novim umetnostima. Prever je više dao filmu, Radović televiziji…

Verovali su u magijsku moć običnih reči.“

Viktor Igo ističe, da je od Gutenberga ideal koji nas prati univerzum sa knjigom. Čovečanstvo koje čita, to je čovečanstvo koje zna. „Ideal primenjen na stvarne činjenice, to je civilizacija… Raspon idealnog i moralnog dobra uvek odgovara otvorenosti saznanja. Koliko vredi mozak, toliko vredi srce.“ I dodaje:

„Ljudski duh ima jedan vrh.

Taj vrh je ideal.

Bog tu silazi, čovek se penje.“

Šta je ideal Milovanu Vitezoviću u njegovom složenom stvaralaštvu?

Naravno, prvo čovek. Njegova knjiga žestokih misli Čoveče, naljuti se, pisana za svet kao odbrana čovečnosti i prvo objavljena na nemačkom jeziku, čini ga po Guglu najcitiranijim Srbinom, od svakodnevnih svetskih novina do antologija misli. A i Srbe je svojim delom suočio sa svojim istinama i zabludama, svojom istorijom i mitologijom, svojim karakterima i mentalitetima, svojim pobedama i porazima…

Nije mu bilo lako, ni sa narodom, ni sa sobom: „Umni rad je fizički neizdrživ.” U svome pevanju i mišljenju ima narodno iskustvo: „Ko peva, zlo ne misli. A ko misli, nije mu do pesme.”

Na časnu biografiju i moralnu doslednost i prezime ga obavezuje. Zato se knjiga njegovih estetskih i etičkih sentenci zove Viteški kodeks, u kojoj nailazimo na definiciju: „Komedija je kada iluzionista zabavlja narod. Tragedija je kada ga vodi!”

Milovan je Vitezović, koga češće zovem Vitez,dobitnik je ruskog Zlatnog viteškog krsta i primljen je u ruski red Vitezova slovenske duhovnosti, kulture i umetnosti; i prvi je dobitnik ordena Svetog despota Stefana Lazarevića, koji je i sam bio u redu Vitezova.Za roman Čarape kralja Petra dobio je nagradu Imperskaja kultura Saveza pisaca Ruske federacije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari