Prilikom zagovaranja kažnjavanja za zločine iz ratova 1990-ih često se, nažalost, moramo pozivati na proces pridruživanja Evropskoj uniji. Kažem „nažalost“ zbog toga što isuviše često u našem društvu nisu dovoljni argumenti da je utvrđivanje odgovornosti za takva zlodela obaveza kako pravna (još pre ovih ratova veoma jasno utvrđena i međunarodnim i domaćim pravom) tako i moralna (koja, kao ni pravna, ne trpi izgovore „zar mi svojima da sudimo, a ‘oni’ svojima ne“). Ta bi obaveza postojala i da nema EU.

Proces pridruživanja podrazumeva stalno ocenjivanje u mnogim oblastima, a među njima je i posvećenost kažnjavanju odgovornih za ratne zločine, genocid i zločine protiv čovečnosti, što spada u oblast ispunjavanja generalnih međunarodnih obaveza zemlje kandidata kao jednog od političkih kriterijuma za pristupanje EU. U te kriterijume spada i saradnja sa zemljama regiona, koja je sasvim izvesno pod uticajem, između ostalog, i procesuiranja ratnih zločina. Kažnjavanje odgovornih za zločine posmatra se i kroz pregovaračko Poglavlje 23, koje se odnosi na ljudska prava i nezavisno i efikasno pravosuđe.

Odgovornost za ratne zločine podrazumeva ne samo odgovornost direktnih izvršilaca već i onih koji su te zločine orkestrirali ili su ih omogućili, dakle osoba na srednjim i višim nivoima komandovanja vojskom i policijom, kao i civilnih lica koja su imala formalnu ili faktičku moć zapovedanja ili kontrolisanja neposrednih počinilaca. Odgovornost ljudi na takvim, višim položajima do sada je u Srbiji u najvećoj meri izostajala. To je konstatovala i EU u svom Izveštaju o napretku Srbije za 2013. godinu, a u svojim izjavama ili kritičkim izveštajima takođe i Komitet protiv torture (UN), OEBS, kao i domaće (pre svega Fond za humanitarno pravo) i međunarodne nevladine organizacije (Amnesty International i druge). Osim rešavanja ovog uočljivijeg i više isticanog problema, izostajalo je i utvrđivanje odgovornosti za neke zločine koji, zbog toga što su počinjeni nakon završetka oružanog sukoba, nisu mogli da budu podvedeni pod ratne zločine. Takvi su oni u slučajevima braće Bytyqi ili tzv. Gnjilanske grupe, ali i drugi zločini, posebno oni nad nealbancima po okončanju NATO bombardovanja. Ovakvi zločini bi mogli spadati u zločine protiv čovečnosti, krivično delo koje uključuje akte poput ubistva, mučenja, silovanja, proterivanja, progona i drugih ako su izvršeni u okviru rasprostranjenog ili sistematskog napada na civilno stanovništvo. Ovo delo ne zastareva, kao ni ratni zločini, ali za razliku od njih može biti počinjeno i u doba mira i u doba rata.

Što se tiče odgovornosti onih koji su se nalazili iznad direktnih izvršilaca, ona se može utvrditi na pojednostavljeno rečeno dva načina. Jedan je da ih optužite da su dela koja spadaju u ratne zločine naredili ili podstrekli, što je, kako se pokazalo u praksi, najčešće veoma teško dokazati i kad postoje indicije da se to zaista dogodilo: takve naredbe najverovatnije nisu pisane (jer je bilo vrlo jasno da se čini nešto zabranjeno), a među onima koji bi svedočili o usmenim naredbama najčešće postoji zavera ćutanja bilo dobrovoljna (iz „patriotskih“ i drugih razloga), bilo izazvana pretnjom ili strahom. Drugi način je da takve vojne, policijske ili civilne nadređene krivično gonite za to što su propustili da ljude pod svojom efektivnom komandom i kontrolom spreče da počine zločine, ukoliko su imali informacije da se spremaju za počinjenje, ili da po saznanju za takve zločine preduzmu mere protiv počinilaca u okviru svojih ovlašćenja, pa su im tako omogućili ili dali „zeleno svetlo“ da vrše zločine. Taj drugi način zove se komandna odgovornost, ali ona u Srbiji do sada nije primenjivana. Kao što nije primenjivano ni gonjenje za pomenute zločine protiv čovečnosti (što je takođe primetio Komitet za torturu).

Kao razlog što ni za komandnu odgovornost, ni za zločine protiv čovečnosti nije bilo postupaka u Srbiji najčešće je istican pravni argument da oni nisu bili predviđeni domaćim krivičnim zakonom u vreme izvršenja. Ovaj argument, međutim, ne stoji; i jedno i drugo je moguće primeniti u Srbiji, i to u skladu sa međunarodnim i domaćim pravom. Optužnice za komandnu odgovornost mogu biti podignute po nekoliko osnova. Jedan od njih bi bio i kroz direktnu primenu međunarodnog ugovornog i običajnog prava, što Ustav dozvoljava. No, kako ovaj osnov nailazi na najviše otpora u Srbiji, ovde ću se zadržati na onome za koji verujem da bi domaćem tužilaštvu i većini sudija bio najprihvatljiviji. Taj osnov bi bio optužnica za izvršenje ratnog zločina nečinjenjem, odnosno propuštanjem činjenja koje je okrivljeni bio dužan da izvrši (što sve predviđa član 30 Krivičnog zakona SRJ po kome se za ova dela sudi). To činjenje koje je okrivljeni komandant ili drugi nadređeni propustio je upravo gorepomenuto sprečavanje zločina podređenih, odnosno preduzimanje mera protiv počinilaca za čije ponašanje on garantuje. Dužnost nadređenog na takvo činjenje postoji, i postojala je u vreme zločina, na osnovu međunarodnog prava i to Prvog dodatnog protokola iz Ženevske konvencije donetog 1977. godine (članovi 86 i 87), koji je ratifikovala i naša zemlja, a koji definiše komandnu odgovornost u međunarodnim sukobima, kao i međunarodnog običajnog prava (ili opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava, kako glasi naša ustavna terminologija) koje predviđa komandnu odgovornost i u unutrašnjim sukobima i koje obavezuje sve države i pojedince. Postojala je i na osnovu domaćih propisa o primeni pravila međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. godine, koji su inkorporirali komandnu odgovornost. Hrvatska, koja ima skoro identičan pravni okvir kao Srbija, uveliko primenjuje ovaj osnov; BiH takođe goni za komandnu odgovornost, ali na način posebno propisan krivičnim zakonom koji kopira međunarodno pravo, kao i EULEX sudovi na Kosovu. Komandna odgovornost je, dakle, poznata tužiocima i sudijama, a bila je što je najbitnije poznata i počiniocima ratnih zločina, posebno ako se radi o oficirima. Ostaje samo da se primeni. Naravno, podrazumeva se da, samim tim što je neko bio komandant, to ni u jednom slučaju ne znači automatsku optužnicu ili presudu, što se često, a pogrešno, u Srbiji pripisivalo komandnoj odgovornosti. Za svaku situaciju moraju se naći konkretni dokazi komandovanja, znanja o zločinima i propuštanja obaveze njihovog suzbijanja. Ovde govorimo o tome da postoji pravni model da se pred sud izvedu i oni koji su iznad neposrednih počinilaca. Naredba o sprovođenju istrage, koju je zamenik tužioca za ratne zločine Dragoljub Stanković po ovom osnovu nedavno doneo protiv nekadašnjeg komandanta jedne od brigada Vojske SRJ na Kosovu, dugo je očekivani korak u dobrom pravcu ovog tužilaštva.

Što se zločina protiv čovečnosti tiče, tu je pravna situacija nešto komplikovanija. Ova vrsta dela je još od suđenja u Nirnbergu bila predviđena opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, koja su nepisana. Iako je postojala obaveza za sve države da gone za ovo krivično delo, krivični zakon u Srbiji kao i u većini država nije ga posebno predviđao sve do 2006. godine (i on se ne može retroaktivno primeniti na raniji period), a Ustav Srbije nalaže da i krivično delo i kazna moraju biti propisani zakonom u vreme izvršenja dela (načelo legaliteta, čl. 34 Ustava). Stoga je većinsko mišljenje pravnika u Srbiji da je suđenje za zločine protiv čovečnosti nedozvoljeno jer bi prekršilo načelo legaliteta. Ovaj stav, međutim, prenebregava kako je načelo legaliteta definisano u međunarodnom pravu i izmenu shvatanja ovog načela u novije doba, kao i nadređenost međunarodnog prava pravu Srbije. Rešenje je da se zločini protiv čovečnosti gone na osnovu njihovog postojanja u okviru opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava (pri čemu praksa Tribunala u Hagu, koji se ovim pitanjem ekstenzivno bavio, može biti od pomoći za utvrđivanje sadržaja tih pravila), a da se kazna izrekne u okvirima opšteg minimuma i maksimuma koji je važio u vreme izvršenja dela (što bi značilo između 15 dana i 15 godina, i 20 godina za najteže oblike dela). Ovakav pristup, iako bi se mnogim domaćim krivičarima učinio kao pravno bogohulan, neupitno je prihvaćen u međunarodnom pravu, praksi mnogih država i odobrio ga je Evropski sud za ljudska prava.

Evropska konvencija o ljudskim pravima (u čl. 7) i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (u čl. 15) propisuju da krivična dela mogu biti predviđena ne samo nacionalnim zakonom već i međunarodnim pravom, što pored međunarodnih konvencija podrazumeva i pomenuta nepisana opšteprihvaćena pravila, poput onih koja su definisala zločine protiv čovečnosti kao i opštim pravnim principima priznatim od strane civilizovanih naroda. Oba ova međunarodna instrumenta nalažu i da se ne sme izreći kazna teža od one koja je bila primenjiva u vreme izvršenja dela, ali ne traže da tačna kazna mora biti unapred propisana. Ove odredbe Evropske konvencije i Pakta su i same postale deo opšteprihvaćenih pravila, a sadrži ih i Povelja EU o osnovnim pravima. Inače, zanimljivo je istaći da je prilikom izrade Međunarodnog pakta, šezdesetih godina prošlog veka, upravo predstavnik SFRJ izjavio da pomenuti član 15 Pakta predviđa „da zločini protiv čovečnosti treba uvek da budu kažnjavani gde god i kad god da su počinjeni“, i da će ovaj član lišiti zločince mogućnosti „da izbegnu pravdu na osnovu toga što njihovi zločini nisu bili predviđeni u domaćem pravu“. Predstavnik države čija je Srbija naslednica kao da je mislio upravo na sadašnje stanje o kome govorimo.

Što se tiče kazne, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava ključno je da je počinilac mogao da predvidi šta je zabranjena radnja i da je delo kažnjivo. Međunarodno pravo, kao i ustavi, zakoni i praksa niza država dozvoljavaju, kada su u pitanju međunarodni zločini, izuzetak od zahteva za unapred propisanom kaznom u zakonu, a to potvrđuju i do sada najobimnije akademske studije na teme načela legaliteta (Kenet Galant, 2009. godine) i primene međunarodnog prava pred nacionalnim sudovima (studija Varda Ferdinandusa iz 2005. godine).

Najvažnije, Evropski sud za ljudska prava je potvrdio eksplicitno u slučajevima Kolk i Kislyv protiv Estonije (iz 2006. godine) i Šimšić protiv BiH (iz 2012. godine), a indirektno i u nekim drugim da država može nekog osuditi za zločine protiv čovečnosti bez obzira da li ih je nacionalni zakon predviđao u vreme izvršenja. Takav stav su u protekle dve decenije zauzeli i sudovi u nizu država poput Francuske, Mađarske, Slovenije, Argentine, Kolumbije, kao i (posebno treba istaći jer se tiču upravo zločina iz 1990-ih) BiH i, nedavno, Crne Gore (slučaj Bukovica).

Ustav Srbije omogućava da se tako nešto primeni i pred našim sudovima. Ustav naime, osim pomenutog člana 34, koji nalaže propisivanje krivičnog dela i kazne zakonom, sadrži i neke druge relevantne norme. Tako su opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava pored međunarodnih ugovora sastavni deo unutrašnjeg pravnog poretka i neposredno se primenjuju (čl. 16), a Ustav se postavlja iznad međunarodnih ugovora (čl. 194), ali ne i iznad opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava. Ovo iz razloga što se opšteprihvaćena pravila formiraju međunarodnom praksom često nezavisno od volje pojedine države, dok država može da bira da li će da prihvati neki ugovor ili ne. Ustav takođe kaže (čl. 18) i da se odredbe o ljudskim pravima tumače u korist unapređenja vrednosti demokratskog društva, saglasno međunarodnim standardima (odnosno onima iz Evropske konvencije i Pakta) i saglasno praksi međunarodnih institucija koje nadziru njihovo sprovođenje (odnosno praksi Evropskog suda za ljudska prava).

Naposletku, i samo srpsko pravosuđe je već napravilo jedan presedan po suštinski istom pitanju. Tužilaštvo za ratne zločine je 2008. godine zahtevalo otvaranje istrage protiv naciste Petera Egnera (kasnije preminuo) za genocid u Drugom svetskom ratu, iako u vreme tog rata genocid nije postojao kao krivično delo u domaćem zakonu, pa čak nije bio definisan ni u međunarodnom pravu. Sud je to odobrio pozivajući se na gorepomenute članove 7 i 15 Evropske konvencije odnosno Pakta, posebno na opšta pravna načela koje priznaju civilizovani narodi.

Ispunjavanje međunarodnih pravnih obaveza i kao uslov za EU i nezavisno od toga nekad zahteva kretanje putem koji se razlikuje od uobičajenih ruta kojima se išlo. Nema razloga da srpsko pravosuđe njime ne krene jer ga je međunarodno pravo izgradilo, praksa Evropskog suda i nekih država utabala, a pritom je i naše pravosuđe u nekim situacijama pokazalo da zna gde se taj put nalazi. Naročito ako je taj put jedini način dolaska do barem dela pravde za žrtve zločina, koje god da su nacionalnosti.

Preuzeto iz biltena Fonda za humanitarno pravo – Kroz pristupanje ka pravdi

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari