I pored svih pokušaja, EU i dalje ne uspeva da nađe zadovoljavajuća rešenja za sve veći priliv izbeglica. Dokaz je i akcioni plan od 17 tačaka nakon nedavnog sastanka u Briselu lidera Albanije, Austrije, Bugarske, Hrvatske, Makedonije, Nemačke, Grčke, Mađarske, Rumunije, Srbije i Slovenije. Šta ovaj plan u osnovi znači i šta bi mu mogla biti alternativa?

Predsednik Evropske komisije Žan Klod Junker izjavljuje da je plan sklop „pragmatičnih i operativnih mera koje sprečavaju da ljudi budu prepušteni sami sebi na kiši i hladnom“. Nažalost, pomenute mere teško da mogu imati dejstvo kakvo im gospodin Junker pripisuje. One su konfuzne i predstavljaju pretnju da izbeglice budu prepuštene same sebi – tamo gde EU ne mora da ih vidi.

Prvi nedostaci plana tiču se sveobuhvatne nejasnoće, opštosti i zanemarivanja celine izbegličkih prava. Jedan od glavnih predloga plana jeste povećanje prihvatnih kapaciteta širom zapadnobalkanske rute za 100.000 mesta, i to tako što bi 50.000 bilo u Grčkoj, dok bi druga polovina bila raspoređena po neodređenim lokacijama u regionu. Pritom, plan ne objašnjava karakteristike ovih kapaciteta, na primer, da li su to privremena ili trajna skloništa. Dalje gledano, plan zanemaruje korpus izbegličkih prava kao što su sigurnost, zaštita, mogućnost obrazovanja i zaposlenje. Uopšte, uzimajući u obzir skorašnja iskustva Grčke i njeno izuzimanje iz transfera po Dablinskom sistemu 2011, neobjašnjivo je kako se od nje može očekivati da adekvatno prihvati novopridošle izbeglice i poštuje njihova ljudska prava. Povrh toga, plan ne objašnjava niti kako su pomenute brojke odabrane, niti kako će doprineti „predvidljivijem upravljanju priliva“. Važno je takođe istaći i da su mere o prihvatnim kapacitetima jedini humanitarni aspekti plana, dok se većina ostalih fokusira na upravljanje granicama.

Upravljanje granicama

Preterano usredsređivanje na upravljanje granicama u ovom planu je iznenađujuće s obzirom da do sada takve mere nisu dale rezultate, nisu zaustavile priliv. Prema skorijim istraživanjima, više od 724.000 ljudi je ove godine ušlo u EU na neregularne načine, prelazeći sve ograde, granice i zidove. Ova činjenica dokazuje da su granice po prirodi porozne i da su ljudi, u nedostatku sigurnih i legalnih načina za njihovo prelaženje, primorani a ne obeshrabljeni od preduzimanja očajničkih koraka. Jedno novije istraživanje Evropskog parlamenta je pokazalo da – „uvođenje obaveznih viza, sankcije za prevoznike i druge mere upravljanja granicama uspostavlja uslove pod kojima se ljudi odlučuju za neregularna i nesigurna putovanja, često koristeći usluge krijumčara“. Stoga, deo plana koji predlaže pojačano delovanje Fronteksa na granicama mogao bi da bude kontraproduktivan. Sve zajedno ove mere stvaraju idealnu situaciju za krijumčare i trgovce ljudima kojima, navodno, plan želi da stane na put. Drugim rečima, sasvim je moguće da će EU realizujući ovaj plan potrošiti ogromna sredstva na mere plana da bi potom potrošila još više novca boreći se protiv posledica ovih kontraproduktivnih mera.

Šta su namere

Imajući u vidu da se masovni priliv izbeglica transformisao u krizu zbog očekivanje EU da će periferne članice moći da se nose sa ovim problemom, uprkos upozorenjima da su takva očekivanja nerealna (vrlo niske stope prihvatanja izbeglica u perifernim članicama), Dablinski sistem ja najveći krivac za izostanak zajedničkog odgovora članica EU. Tim pre je neobjašnjivo zašto EU nastavlja da insistira na sistemu koji očigledno nije dao rezultate a zapravo dovodi do kršenja ljudskih prava.

Dodatni problem predstavlja oslanjanje na Tursku i očekivanje da ona preuzme ulogu tampon zone između EU i konfliktnih područja. Kako UNHCR tvrdi, trenutni broj registrovanih sirijskih izbeglica u Turskoj premašio je dva miliona ljudi. Uzimajući u obzir i činjenicu da izbeglice ne mogu da rade van izbegličkih kampova, što ih primorava da prihvataju nelegalne poslove, već postoje primeri konflikata između lokalnog stanovništva i izbeglica. Može se dodati i da je licemerno od strane EU da insistira na Akcionom planu između EU i Turske, s obzirom da je Turska već primila preko dva miliona izbeglica, što čini 2,7 odsto njene populacije. Kada bi EU sa populacijom od oko 503 miliona stanovnika prihvatila toliki procenat izbeglica, uvećala bi se za preko 13 miliona ljudi.

Globalno, da EU ne troši toliko finansijskih sredstava na održavanje Dablinskog sistema zbog graničnih i bezbednosnih troškova, taj novac bi mogao biti preusmeren na poštovanje svih izbegličkih prava. Dakle, ne samo na zaklone i odmorišta već i na pristup dokumentima, mogućnost zaposlenja, obrazovanja, psihološkog savetovanja i drugim pravima koja su garantovana izbeglicama azilnim paketom EU.

Autorke su istraživačice CEP – Centra za evropske politike

www.cep.org.rs

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari