Decenija provedena u egzilu i borba za reku Lepenac 1FOTO: ERP u Egzilu

Posle godinu dana odlaganja zbog pandemije virusa korona Eparhija raško-prizrenska (ERP) u egzilu SPC obeležila je prošlog vikenda prvu deceniju svog postojanja na Osmom molitvenom crkveno-narodnom saboru u manastiru svetog Nikolaja Čudotvorca u Loznici kod Čačka.

To je jedan do četrdesetak manastira katakombi širom Srbije, Republike Srpske, Evrope, Severne Amerike i Australije koji su nastali pod duhovnim staranjem pokojnog vladike Artemija (Radosavljevića) posle njegovog raščinjenja i progona sa Kosova i Metohije 2010. u koji je sa njim tada iz Eparhije raško-prizrenske krenulo i stotinak monaha i monahinja.

ERP u Egzilu planirala je 2020. obeležavanje više jubileja, ali je zabrana javnih okupljanja zbog korone odložila tradicionalno saborovanje u Loznici prve nedelje u junu, kao i obeležavanje šest decenija monašenja vladike Artemija, koji preminuo prošlog 21. novembra, dan uoči proslave u katakombi u Ljuljacima, ne dočekavši ni tri pune decenije episkopske službe koliko se navršava ove godine.

Zato je prekjučerašnje saborovanje u Loznici kod Čačka, prvo bez vladike Artemija, bilo posvećeno zapravo nedeljivoj temi – sećanju na njega i desetogodišnjici „Egzila“.

Promenljivo junsko vreme sa kišom nepogodama u najavi nije sprečilo više stotina vernika iz svih delova Srbije, uključuju i KiM, da se okupe na saboru u čačanskoj Loznici.

Ovo selo na planici Jelici, nalazi se putu koji od Čačka vodi ka Guči.

Leži na nadmorskoj visini od 328 metara i ima više od 140 domaćinstva.

Prema popisu iz 2002. brojalo je 374 stanovnika – 373 Srba i jednog Albanca.

U njemu je uspešni čačanski privrednik Miloje Stevanović, poznat i pod publicističkim imenom Grešni Miloje, podigao Etno selo koje je 2010. postalo dom delu prognanih monaha iz ERP.

U ovoj „katakombi“, u vreme osnivanja, došao je deo nekadašnjeg crnorečkog bratstva, a sad u manastiru živi tridesetak monahinja sa igumanijom mati Sarom.

Crkva-brvnara, koja sa padina Jelice zbog geomorfolgije terena gotovo „lebdi“ nad Čačkom, sagrađena je po uzoru na Pokajnicu, a njeni ktitori su Miloje Stevanović i njegova supruga Nada.

Monasi veruju da manastiri nisu potpuni sve dok ne dobiju i svoja monaška groblja.

Loznica je ovaj uslov ispunila 2018. a osim monahinja i roditelja monaha, na njemu počiva i Marija Meljkova, ruski lingvista i prevodilac, koja je pomagala Srbe na KiM – Pećku patrijaršiju, ERP, potom i ERP u egzilu.

Ona je poslednju godinu života provela u „katakombi“ u Loznici, gde je, prema sopstvenoj želji, sahranjena u prizrenskoj narodnoj nošnji.

Saborsko druženje prošle nedelje ispunilo je celo manastirsko dvorište – voćnjak, čije su krošnje štitile i od kiše i od sunca, prostor oko bine za liturgiju i akademiju, monaškog groblja i dalje do ekonomije.

– Ipak se osećaju posledice pandemije i sve težih uslova života. Danas nije lako putovati, mnogi su između Sabora u Loznici i slave manastira Nova Nijeka u Leliću iduće nedelje morali da se odluče, ali važno je da se okupljamo i saborujemo, bez obzira sve što nas je zasedilo – kažu saborski „veterani“.

Mnogi od njih nose majice sa porukama „Vidovdan – da nije te reči na čemu bi smo stajali“, „Kosovo je srce Srbije“… U manastirskom dvorištu viorile su se zastave Srbije. Među najvernijim učesnicima Sabora u Loznici su Srbi sa KiM.

Dolaze svake godine kako sa severa KiM tako i iz svih srpskih enklava. Govore o teškoj situaciji za život, iseljavanju Srba, tvrdeći da „na Crkvu najviše udaraju“.

Bojan Radić iz sela Gotoviše u opštini Štrpce, priča da je u Sirinićkoj župi ostalo je još nekoliko hiljada Srba, ali ih je iz dana u dan sve manje.

– Mi smo opstali u najgorim i najtežim vremenima, sačuvali smo Sirinićku župu kroz vekove. Naši sveti preci nisu se selili, čuvali su svoja ognjišta, crkve i svetinje, porodice, a sad je Srbi napuštaju jedan po jedan napuštaju jer nema posla. Živimo u nadi da će nam Bog pomoći, da ostanemo i sačuvamo svoja ognjišta i svetinje. Vlast u Beogradu ostavila nas je na cedilu, a pod stalnim smo pritiskom Albanaca. Veoma se teško živi. Turistički centar Brezovica još nije prodat zvanično, postoje pregovori. Hoteli su zatvoreni – „Narcis“, „Omorika“ i „Breza“, koju su totalno uništili ukrajinski vojnici iz Kfora. Ljudi žive uglavnom od poljoprivrede. Neizvesno šta će biti u budućnosti, a to su sve posledica pogrešne i izdajnike politike – kaže Bojan Radić.

Od njega saznajemo i da je ekološka pobuna na Brezovici protiv mini hidroelektrana elektrana propala jer opštila Štrpce nije održala obećanja.

– Uzurpirali su nam reku Lepenac, koja je jedna od najlepših reka sa područja Šar planine. Mafija koja to radi sve je iskopala, postavila cevi, uništila ekosistem, životinjski svet. Došli su čak do Nacionalnog parka i samog izvorišta. To je u Evropi i svetu jedinstven genocid nad prirodom. Sve se nažalost radi uz podršku Beograda, jer je „gradonačelnik“ srpske opštine i u srpskom i kosovskom sistemu lokalne samouprave isti čovek iz SNS Bratislav Nikolić. Sve je to moglo da se spreči da je bilo dobre volje, ali izroda i izdajica uvek je bilo kroz istoriju, pa i sad. On će za to da dobije platu, ali narod trpi i propada – kaže sagovornik Danasa, dok čekamo na početak svečane akademije.

Na ovogodišnjem Saboru u Loznici liturgiju je služio novi nedavno ustoličeni episkop raško-prizrenski Ksenofont (Tomaćević) sa trojicom horepiskopa, monaštvom i sveštenstvom Egzila.

Horepiskop novobrdski i panonski Maksim (Novaković) u besedi je poručio da je ovaj sabor „spomen čistom pravoslavnom ispovedanju vere“ i naglasio da fariseji i danas kao i u Hristovo vreme nastoje da izopšte sve koji su duhovno progledali.

Na svečanoj akademiji najviše pažnje posvećeno je događajima koji su doveli do stvaranja Egzila, njegovom razgovoru i sadašnjici o čemu je govorio iguman manastira svetog Jovana Krstitelja u Ljuljacima protosinđen Varsenufije (Stošić).

Pesme o vladici Artemiju stavlje su i u gusle, a na njegove duhovne pouke podsetio je arhimandrit Varnava (Dimitrijević), iguman Nove Nikeje u Leliću, u kome vladika Artemije i počiva.

„Ono što bih želeo za ovoga života, to je da bude onako kao što kažu Sveti Oci: ‘Dobar sin se poznaje u odsustvu oca’. I kad me ne bude bilo, kad bude Božija volja, bi ćete biti i treba da budete ono što ste i sada: i verni i revnosni i odani onome duhu koji smo živeli ovde zajedno na zemlji“, jedna od poslednjih poruka vladike Artemija, koja se čula na Saboru.

Vladika Artemije (1935-2020), atinski đak, duhovno čedo arhimandrita Justina Popovića, nekadašnji profesor na bogoslovijama u Krki i Prizrenu, duhovnik od zapustelog manastira Crne reke, na tronu ERP 1991. nasledio je pokojnog patrijarha Pavla.

jegova smena na majskom saboru 2010. zapravo je bila kulminacija višegodišnjeg političkog neslaganja u SPC oko tužbe ERP protiv četiri države članice NATO zbog stradanja srpskih crkava i manastira na KiM i Memoranduma o njihovoj obnovi, koji je SPC 2005, uprkos protivljenju nadležnog episkopa, SPC potpisala sa Prištinom.

Zvanično, raščinjen je zbog finansijskih pronevera u ERP, mada su odmah krenule spekulacije o političkom uklanjanju za tadašnji državni i crkveni vrh „nepodobnog“ javnog kritičara državne kosovske politike, protivnika podele KiM i antiekumeniste. Nije doživeo kraj sudskog proces koji se i dalje vodi protiv njegovih saradnika pred Višim sudom u Beogradu.

– U Pravoslavnoj crkvi nismo imali naziv egzil. To je nov naziv, ali nije nova pojava u Crkvi, jer su mnogi istorijski periodi pokazivali kako to izgleda živeti u egzilu. Borba za Crkvu traje od samih njenih početaka. Čim je došla spoljašnja sloboda Crkve u vreme Milanskog edikta i cara Konstantina Crkva je počela da strada od jeresi iznutra, a pravoverni pravoslavni ispovednici proganjani su. Izraz egzil smislio je vladika Artemije i on znači progonstvo, izgnanstvo, borbu izvan zvaničnih formacija koje su sebe spolja prikazivale kao Crkvu, a u suštini su bili truli plod koji nije ispovedao pravoslavnu veru. Na metafizičkom, duhovnom planu ERP u egzilu deo je SPC jer u duhovno smislu deo jedne svete saborne i Apostolske crkve. Nikad se on nje nije odvajala, niti će se odvojiti. To je ono o čemu je naš pokojni vladika govorio i što je bio njegov zavet – da moramo ostati u zajednici sa svima svetima, a ovozemaljske vlasti u Crkvi se menjaju i vrlo često odstupaju od pravoslavne istine – objašnjava za Danas vladika Ksenofont.

Prema njegovim rečima, ERP u egzilu „ne menja kurs i nastavlja istu borbu koju je vodio i vladika Artemije u ispovedanju pravoslavne vere“.

– Podloga progona vladike Artemija, stvaranja Egzila i svega ovoga jeste ekumenizam. Vladika je još 1997. na saboru jedini tražio i izdejstvovao odluku da SPC istupi iz ekumenističkog pokreta Svetskog saveta crkava. Odluka koju je Sabor doneo i stavio ad akta odlukom pojedinih moćnika u Crkvi još nije sprovedena. Naravno u toj našoj borbi za čistotu vere nikada nećemo zaboraviti KiM koje je srž, centar srce bića nas kao pravoslavnih Srba – odgovara vladika Ksenofont na pitanje o odnosu „Egzila“ prema kosovskom pitanju koje je uz antiekumenizam, za mnoge bio jedan od glavnih razloga za uklanjanje vladike Artemija iz ERP.

Kazne i naslednici

Zbog rukopoloženja horepiskopa u Egzilu, čija ovlašćenja odgovaraju dužnostima arhijerejskih namesnika, Sabor je u maju 2015. isključio iz SPC. Ista kazna po rukopoloženju izrečena je i trojici sadašnjih horepiskopa, kao i dobrotvoru „Egzila“ Miloju Stevanović. Za sada je izuzetak je samo novi episkop raško-prizrenski Ksenofont, ustoličen 16. maja, koji je na nedavnom majskom Saboru SPC prošao bez nove kazne (2010. je raščinjen). Njega je za svog „naslednika“ u Egzilu odredio vladika Artemije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari