Doktorka iz Donjeg Milanovca: Verujem u vakcinu, ali odluka o njoj mora da bude lična 1Foto: Jelena Bujdić - Krečković

Ona ima šest godina staža, dvoipogodišnjeg sina, supruga lekara i kao mnoge njene kolege – duže od godinu dana „staža u crvenoj zoni“.

Sanela Milojković, lekarka opšte prakse, je bila (i još uvek je) sa još troje kolega lekara, medicinskim sestrama i laborantima u Zdravstvenoj stanici u Donjem Milanovcu, u timu kovid ambulante za oko deset hiljada stanovnika Donjeg Milanovca i okolnih naselja.

Oni su bili podjednako zaduženi i za kovid ambulantu i ostale bolesnike, jer su se ljudi razboljevali i od običnih bolesti i bila im je potrebna medicinska pomoć.

„Dođete na posao, obučete skafander, odete u kovid ambulantu i krenete sa pregledima. Prošle jeseni u oktobru, novembru i decembru to je trajalo i po četiri, pet sati. Imali smo i do 40 pregleda po smeni. Bilo je naporno. Morali smo da vodimo računa i o pacijentima koji nemaju kovid jer je njih trebalo zbrinuti. I to u istoj smeni. Nije bilo ni mesta ni vremena za paniku i strah. Kad dođeš na posao jednostavno kreneš i rešavaš probleme kako znaš i umeš, naravno uz protokole i smernice koji su bili propisani. Profesionalno iskustvo i godine staža nisu bili presudni jer smo o kovidu svi znali podjednako i kako je on napredovao, tako smo i mi učili o njemu“, priča nam dr Sanela Milojković.

Kovid je u Donji Milanovac i okolna sela stigao sa zakašnjenjem u maju prošle godine, a kako je broj zaraženih rastao, u jesen su u kovid ambulantu dolazile čitave porodice.

Kako govori naša sagovornica, bilo je kako lakših tako i težih kliničkih slika, a smrtnih slučajeva čak i po dva u porodici što je bilo zastrašujuće jer se radi o malom mestu gde se svi međusobno poznaju.

„Ljudi su bili zatečeni, dešavalo se i da neki od pacijenata budu preplašeni i imaju napade panike. Morao si da objašnjavaš pacijentu da, iako to njima deluje strašno, nemaju tešku kliničku sliku i da će se izboriti sa infekcijom. Pružali smo moralnu podršku, a kad je to bilo neophodno i medikamentoznu potporu za smirenje. Ono što smo najčešće čuli je ‘ja u ovo nisam verovao’ i uglavnom takvi pacijenti nisu verovali u kovid i da se i oni, kao i svi drugi, mogu razboleti“, deli sa Danasom svoja iskustva mlada lekarka.

Doktorka iz Donjeg Milanovca: Verujem u vakcinu, ali odluka o njoj mora da bude lična 2
Foto: Jelena Bujdić – Krečković

Posle naporne smene kada se vrati kući, pre nego zagrli svoje dete postojala je procedura – dezobarijera na ulaznim vratima: činija sa hlorom ispred kuće, alkohol za dezinfekciju ruku, svlačenje odeće u predsoblju, pa tuširanje.

Za dr Milojković je to na početku bilo strašno, ali je ovakva procedura postala rutina.

,“Ako dete slučajno vikne ‘mama’ i krene da me zagrli bude: ‘Čekaj, mama mora u kupatilo'“, kaže dr Sanela koja, kao i mnoge njene kolege sa manje ili više godina života i profesionalnog iskustva, nije pretpostavljala da će se naći u ovakvoj situaciji.

Kao i svi mi, nije očekivala da će nam pandemija za kratko vreme preokrenuti život i postati naša svakodnevica.

„Pričali ili ne pričali o njemu, kovid je svuda oko nas. Ušao nam je u porodice. Mi smo se, kao i svi koji se pridržavaju mera, dosta izolovali. Socijalizacija nam se svela na minimum. I ne samo kod odraslih, već i kod dece. Moje dete ima dve i po godine i vaspitačica iz vrtića mi je rekla da neće drugoj deci da da ruku, a ja sam objasnila da je to video od mene jer i ja ne pružam ruku drugima“, rekla nam je dr Milojković.

Vakcinisana je protiv kovida u prvoj grupi zdravstvenih radnika u Donjem Milanovcu i kako sama kaže, veliki je pobornik vakcine smatrajući je, posle pencilina, najvećim izumom u medicini.

„Ovo neće proći bez vakcine i mora da se podigne svest ljudi o značaju vakcinacije. Verujem u vakcinu i da treba da je primi što više ljudi, ali odluka o vakcini mora da bude lična“, smatra ona.

Primećuje takođe da postoji dosta ljudi koji imaju otpor prema vakcinaciji, kao i da je razlog tome nedovoljna ili loša informisanost.

„Kada me pitaju za savet, kažem da odluka mora biti lična i da ja ne mogu da odlučim umesto njih. Mogu da pomognem kod razrešenja nedoumica, prilikom odabira vakcine da kažem koje su prednosti, a koje mane, ali odluku svako mora da donese sam. Smatram da neko ko radi sa ljudima mora da razmišlja o vakcini i dobrobiti vakcinacije, a kao lekar smatram da svaki zdravstveni radnik treba da bude vakcinisan. Bilo bi licemerno sa moje strane da ne primim vakcinu, a radim ovaj posao“, izričita je mlada lekarka.

Ona smatra da je pojedinim ljudima dato previše prostora u medijima i da internetom kruže raznorazne dezinformacije – od toga da su u vakcinama čipovi i da će se svi vakcinisani razboleti, do toga da kovid ne postoji, pa onda nema razloga da se ljudi vakcinišu.

Zbog toga zaključuje da ljudi nemaju adekvatne informacije i činjenice, pa dobijaju iskrivljenu sliku o vakcinama.

Naša sagovornica deo je mlade lekarske ekipe u Zdravstvenoj stanici u Donjem Milanovcu koja je silom prilika morala da se kali u pandemiji.

„Za mladog lekara početnika ovo je idealno mesto za učenje. Kada sam počinjala, ovde je bio iskusni lekar pedijatar od koga sam naučila da slušam i volela bih da je bilo još starijih kolega koji bi mogli da nam prenesu znanje jer je ovo zanat koji se kao i svaki drugi uči. Ponavljam, idealno je za početak jer ima dosta različitih slučajeva. Moj kolega i prijatelj sa klinike u Nemačkoj nije video slučajeve koje sam ja ovde videla. Ovde možeš da naučiš sve i da naučiš da radiš. Meni je glavna sestra kada sam počinjala rekla: ‘Ovde te bace lavovima, pa se snalazi kako znaš’. I tako je i bilo. Bilo je i teško i strašno na početku, ali i korisno. Ovakve zdravstvene ustanove su dobro  mesto za učenje, ali posle specijalizacije ovde možeš da radiš samo kao lekar opšte prakse ili pedijatar”, ispričala nam je dr Sanela Milojković kojoj su, kada je specijalizacija u pitanju, prvi izbor plućne bolesti i interna medicina, a voli i pedijatriju.

Nada se da će uskoro dobiti priliku da ode na specijalizaciju kako bi unapredila svoje znanje.

Na poslednje pitanje da li se ikada pokajala što je medicinu izabrala za životni poziv, kroz osmeh je odgovorila: „Ne“.

Ovaj tekst je napisan u okviru projekta Ublažavanje socijalnih i ekonomskih posledica pandemije COVID-19 u Srbiji, koji realizuje Fondacija Ana i Vlade Divac uz podršku Balkanskog fonda za demokratiju Nemačkog Maršalovog fonda SAD (BTD) i Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari