Kada je u Londonu 1943. godine u St. Pancras Town-u postavljena opera o Titu i partizanima „The Partisans“ Inglisa Gandraja („Svi smo tada bili fascinirani maršalom Titom“) – koja je imala „trijumfalan uspeh“ – i laicima je bilo jasno da se nešto krupno dešava u odnosu Britanaca prema đeneralu Draži Mihailoviću.


Nakon 29. novembra 1943. godine kada je na Teheranskoj konferenciji Staljin rekao Čerčilu – pošto mu je britanski premijer predao po naređenju kralja Džordža VI počasni mač „za čiju je izradu Njegovo veličanstvo posebno naložilo da se napravi nacrt u čast odbrane Staljingrada“ – da je i on „apsolutni pristalica davanja pomoći partizanima“ zvezda đenerala Mihalovića je bila faktički ugašena iako je tinjala još nepune dve i po godine, do njegovog zarobljavanja 13. marta 1946. godine.

Borba protiv partizana

Kolika su bila kolebanja u britanskoj vladi oko Draže svedoči i pismo Entoni Idna, ministra inostranih poslova Britanije, koje je on uputio Čerčilu mesec dana posle okončanja Teheranske konferencije: „Ja nikad nisam smatrao za dovoljan razlog da prekidamo sa Mihailovićem zbog njegove neaktivnosti. Niti ga mi možemo osuditi jedino zbog toga što se bori protiv partizana. Prosto bi bilo nemoguće dokazati da je on prvo počeo sa napadom“.

Vrlo je verovatno da su Idnu bile poznate činjenice koje je u pismu od 25. februara 1944. godine, upućenom Orme Sardžentu, stalnom podsekretaru Forin ofisa, izneo Ralf Stivenson, britanski ambasador kod jugoslovenske kraljevske vlade, i u kome piše: „U vezi sa našim teškoćama sa generalom Mihailovićem, mislim da za Vašu ličnu informaciju treba da Vam saopštim nešto iz lične istorije SOE. Čuo sam od dva nezavisna izvora da u svoje vreme, kada SOE nije bila u mogućnosti da mu dostavi bilo kakvo snabdevanje, oni su mu savetovali da načini najbolji mogući aranžman sa Italijanima i dobije oružje iz tog izvora, ako može.“ Stivenson u pismu ne skriva strah da Britanija može biti suočena sa izjavom Mihailovića „da je za saradnju sa neprijateljem dobio prećutnu saglasnost ili bio čak podstaknut od strane britanskih agenata“, pa na kraju poručuje podsekretaru Forin ofisa da bi možda jedino vredelo „uništiti svaki pisani trag koji možda postoji“.

Međutim, dalji razvoj događaja, tokom 1944. godine, bio je sve pogubniji po poziciju i sudbinu Draže Mihailovića.

Krajem februara 1944. godine Čerčil obaveštava Tita da će prvi britanski korak biti da se povuku britanski oficiri iz Dražinog štaba. Čak je istog meseca 1944. godine u Forin ofisu preovladalo mišljenje da se Draža Mihailović ukloni mirnim ili nasilnim putem „pri čemu se nije radilo o fizičkoj likvidaciji“. Postojao je i plan za puč Palace Revolution, koji su potvrdili Forin ofis i Ministarstvo rata. Pre toga, britanska obaveštajna služba je „izbušila Mihailovićevu organizaciju našavši izvestan broj potčinjenih oficira koji su bili spremni da se za račun Britanaca okrenu protiv komandanta“ (Branko Petranović).

Koliki je značaj Čerčil pridavao Titu najbolje svedoči činjenica što u njegov štab ubrzo šalje svog sina Randolfa čiji su dolazak partizani prihvatili „kao veliki kompliment i kao znak interesovanja koje ste prema njima pokazali“, kako je britanskog premijera obavestio Ficroj Maklejn 18. marta 1944. godine.

Koliko su Randolfove misije bile važne govori i njegova poseta papi Piju XII, koji ga je primio u privatnu audijenciju 13. juna 1944. godine. Randolf je, posle susreta sa Svetim ocem, posredstvom ser Osborna, britanskog ministra pri Svetoj stolici, poslao šifrovanu depešu ocu u London: „Jutros me Papa primio u privatnu audijenciju. Postavio mi je pitanja koja su se odnosila na uslove koji vladaju u Jugoslaviji, a posebno na značaj komunističkog pokreta. Objasnio sam mu (…) da Pokret narodnog oslobođenja garantuje privatno vlasništvo i verske ustanove. Iskoristio sam priliku da Njegovoj svetosti ukažem do koje mere građanski rat u Jugoslaviji liči u mnogim svojim vidovima na verski rat, da Srbi ubijaju muslimane i da katoličke ustaše masakriraju pravoslavce. Objasnio sam mu da je Tito jedini faktor sposoban da ujedini ove podeljene elemente“.

Desetak dana potom, 27. juna 1944. godine, Randolf piše ocu da je Jugoslavija „predata u ruke partizanima“, da su izgledi kralja Petra „da se vrati na presto gotovo nikakvi“ kao i da sumnja „da će 10 odsto ljudi glasati za povratak monarhije“.

Četnici u Sloveniji

Dva meseca kasnije, 25. avgusta 1944. godine kralj Petar II Karađorđević je ukinuo Vrhovnu komandu u Otadžbini. Pod pritiskom Britanaca kralj je Dražu Mihailovića razrešio dužnosti vrhovnog komandanta i za ministra vojske, umesto njega, 11. septembra 1944. godine, imenovao je generala Borivoja Ristića. Po mišljenju Živka Topalovića, pouzdanog Dražinog saradnika, kralj Petar je time zadao odlučujući udarac jugoslovenskoj vojsci koja je nakon kraljeve kapitulacije izgubila legitimitet pred saveznicima.

Sutradan, 12. septembra 1944. godine u 20 časova, kralj Petar je u govoru koji je prenosio BBC na srpsko-hrvatskom rekao: „Pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence, da se ujedinite i pristupite Narodnooslobodilačkoj vojsci pod maršalom Titom.“

Kraj. Ali, bio je to de facto i krah dinastije Karađorđevića. Što reče Bizmark, sama je „Kruna bacila zemlju na njen mrtvački sanduk“.

Draža 1944. godine donosi odluku da se vrati u Srbiju sa svojim srbijanskim četnicima verujući, kako je prvog aprila napisao Ljotiću da je „u komunističkim redovima veliko rasulo naročito u Srbiji. Narod u Srbiji nas željno očekuje i kad olista šuma prepuniće šume i planine“.

Draža je istovremeno u Sloveniju poslao generala Miodraga Damjanovića koga je oktobra 1944. godine postavio za komandanta tzv. istaknutog štaba Vrhovne komande („Gorski štab br. 1b“) i koji je „preuzeo komandu nad četnicima i snagama Srpskog dobrovoljačkog korpusa smeštenom na području Slovenskog primorja“. Na području Slovenije su se nalazili i Đujićevi i Jevđevićevićevi četnici.

Draža aprila 1945. godine pokušava da uspostavi kontakt i sa Antom Pavelićem poglavnikom NDH. Po svedočenju domobranskog pukovnika Ivana Babića još 1943. godine je trebalo da dođe do sporazuma između JVuO i HSS. Međutim, do dogovora između Draže i HSS tada nije došlo „jer HSS nije htjela priznati Mihailovića kao glavnog komandanta svih jugoslavenskih snaga, uključujući domobrane, a Mihailović se nije htio složiti s time da se odrekne onih četničkih grupa koje su bile odgovorne za masovni teror nad hrvatskim stanovništvom“ (Jozo Tomašević).

Dražin saborac dr Živko Topalović je smatrao da se napora generala Draže Mihailovića da dođe u vezu sa poglavnikom Pavelićem i biskupom Stepincem radi dogovora za zajedničku akciju „ne treba stideti, jer je to u istini značilo jedino razumno rešenje koje je imalo nekog izgleda na uspeh“.

Draža Mihailović u jednom pismu od 15. aprila 1945. godine – koje je komunistička istoriografija često navodila – moli nadbiskupa Alojzija Stepinca: „Bez obzira na sve one momente i okolnosti koji su nas ili koji bi nas mogli deliti, ja smatram za svoju dužnost, da zamolim Vašu Preuzvišenost, da uloži sav svoj uticaj i sve svoje napore u cilju aktiviranja svih nacionalnih snaga hrvatskog naroda u borbi protiv boljševizma. Upućujući Vam ovu molbu, ja želim da verujem, da će Vaša Preuzvišenost, idući stopama svojih velikih prethodnika, odgovoriti svim onim istorijskim dužnostima i zadacima, koji se pred Vašu Preuzvišenost postavljaju u današnjim teškim vremenima“.

Sporazum protiv komunista

Međutim, istoričar Bojan B. Dimitrijević je utvrdio da je ovaj dokument falsifikat. Dimitrijević piše da „u sačuvanim dokumentima jedini trag mogućeg đeneralovog upućivanja na nekog od svojih saradnika na nadbiskupa Stepinca postoji u depeši br. 693, upućenoj 2. 3. 1945. neidentifikovanoj osobi sa pozivnim znakom br. 610: 'Nastanite Štj. nastojteĆ da sa Stepincem, ponavljam sa Stepincem, uhvatite što čvršću vezu i upoznate ga sa celim našim programom i radom. Verujemo da se on na kraju mora držati jugoslovenske linije (…) Ako možete, učinite mu zvaničnu posetu, da bismo sa tim stvorili sporazum protiv komunista'“.

U tom smislu svakako je bilo indikativno pitanje koje je postavio Josip Hrnčević (član ekspertske grupe koja je pripremala optužnicu na suđenju Draži Mihailoviću): kako se pismo Stepincu našlo u rukama tužioca kada nije pronađeno u Mihailovićevoj zaplenjenoj arhivi.

Dražinu misiju predvodio je Hrvat Vladimir Predavec koji je u Dražinom štabu bio od 1941. godine. Vladimir Predavec je bio sin jednog od vođa Hrvatske seljačke stranke Josipa Predavca. Kakav je bio uticaj i značaj Josipa Predavca u HSS najbolje pokazuje činjenica da je uz Mačeka bio najozbiljniji kandidat da na čelu HSS-a zameni ubijenog Stjepana Radića.

Kada je 31. januara 1933. godine uhapšen Vladko Maček, vođenje Hrvatske seljačke stranke preuzima potpredsednik Josip Predavec. On će tu dužnost vršiti sve do svoje smrti 14. jula 1933. godine, kada ga je ispred vlastite kuće u Dugom Selu ubio izvesni Tomo Koščec.

Njegov sin Vladimir Predavec ubrzo posle napada Hitlerove Nemačke na Jugoslaviju, dolazi u Srbiju, i pristupa pokretu Draže Mihailovića smatrajući da je to bio jedini put za demokratu, za čoveka koja je bio protiv nacizma ali i protiv komunizma. Dakle, Vladimir Predavec – Dražin čovek od poverenja – je Hrvat i demokrata sa dna kace.

Sredinom devedesetih godina prošlog veka potpisnik ovog teksta je razgovarao sa Vladimirom Predavcem u Švajcarskoj, u Arauu gde je živeo: „Znate, da vam odmah na početku kažem, ja sam bio antifašista od mladosti. Kao student sam pisao tekstove protiv nemačke okupacije Čehoslovačke i Poljske. Već je bila proglašena NDH kada sam sa četvoricom svojih drugova odbio da stupim u hrvatsku vojsku. Otišao sam u Beograd jer sam jednostavno bio uverenja da se treba solidarisati sa Srbima“.

Na pitanje zašto nije otišao u partizane gospodin Predavec je mirno kazao: „Odmah da bude jasno pukovnik Draža Mihailović je vodio pokret otpora koji se je prvi suprotstavio Nemcima. I ako niste znali Draža je bio simpatizer Demokratske stranke. Drugo, Tito, kao čovek Kominterne, a u skladu sa paktom Molotov-Ribentrop je tada bio saveznik Hitlerove Nemačke. To su poznate činjenice koje svi iz nekog razloga zaboravljaju.

Mene je sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini spojio Čaba Božović (bio je asistent Slobodana Jovanovića, potonjeg predsednika kraljevske vlade) koji je posle pršao u partizane. Kada je otišao Titu pozvao je i mene da pređem komunistima. Samo sam mu rekao, što evo i vama ponavljam: stupiti u jedan pokret otpora je stvar temperamenta a ostati u njemu stvar je karaktera“.

Prepiska povodom misije

Elem, Robert Makdauel – američki pukovnik koji je stigao u Dražin štab 16. avgusta 1944. godine – je kako veli Predavec savetovao đeneralu Mihailoviću da deo trupa JVuO uputi u Sloveniju i da od svog Centralnog nacionalnog komiteta, rukovodstva Hrvatske seljačke stranke na čijem je čelu bio Vladko Maček i Nacionalnog komiteta za Sloveniju formira zajedničko telo i snage za organizovani otpor prema Titu i partizanima i da se započne sa kampanjom za prekid građanskog rata.

Mekdauel verovatno ne bi tako savetovao Mihailovića da je znao za prepisku Čerčila i Ruzvelta upravo povodom njegove misije kod Mihailovića.

Čim je saznao da je Ruzvelt sredinom avgusta 1944. godine poslao vojnu misiju na čelu sa pukovnikom Robertom Mekdauelom u Dražin štab, Čerčil je poslao depešu Ruzveltu u kojoj je, pored ostalog, rekao: „Mi se svim sredstvima trudimo da pomognemo Titu, i ukoliko Amerika bude počela da pomaže Mihailovića doći će potpuno do haotične situacije“.

Čerčil zamera predsedniku SAD i to što misiju šalje „u trenutku kada nam je pošlo za rukom da Kralja ubedimo u neophodnost konačnog raskida s generalom Mihailovićem u trenutku kada se veliki broj četnika stavlja pod zastavu Titove narodnooslobodilačke vojske“.

Dva dana kasnije Ruzvelt je odgovorio da je slanje ove misije bila njegova greška i da je naredio da se Mekdauelova misija opozove.

Dakle, ideja je bila da se okupe sve snage kako bi se organizovao otpor protiv komunista, ali ne i ustaše, kaže Predavec.

Sa Predavcem je u NDH krenuo i general Svetomir Đukić.

„Dobio sam punomoć“, kaže Predavec, „koju je lično potpisao Draža i na osnovu koga nisam imao pravo da razgovaram sa Nemcima i njihovim saveznicima.

Međutim, bili smo provaljeni. Ustaše Juce Rukavine su nas privele a potom sprovele Paveliću – koji će posle rata pisati o tom sastanku i reći da sam se odrekao jugoslavenstva, što nije bilo tačno, jer nije bilo razgovora o tome.

Pavelić me je upitao kuda smo krenuli? Odgovorio sam da idemo Petoj američkoj armiji. Odmah me je prekinuo i rekao: Znam idete Mačeku, ali sa njim nećete moći ništa da se dogovorite.

Pre polaska sa Dražom sam se dogovorio da ako me ustaše uhvate i ako budem morao da mu se javim da se potpišem kao 'Predavec' a ako bude sve u redu da se potpišem kao 'Vlado'.

Kada sam se javio Draži potpisao sam se kao 'Predavec'. Odgovora, naravno, nije bilo i Pavelić je shvatio da od svega nema ništa.

Pavelić je potom poslao Ante Moškova da organizuje sastanak sa Mačekom, ali Maček nije hteo da nas primi plašeći se, kako mi je posle rata rekao, da ga Pavelić ne strelja zbog saradnje sa Dražom.

Brašić me je nakon toga prebacio preko granice do američke Pete armije“.

Ostali učesnici ovih pregovora u nešto drugačijem svetlu vide ovaj događaj.

SUTRA: DRAŽINA DELEGACIJA U ZAGREBU

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari