Evropska unija je bila toliko uspešna da biste pomislili da će biti igranja na ulicama tokom pedesetogodišnjice osnivanja. Avaj, bilo je samo upornih razgovora o neuspesima – da se ostvari politička unija, usvoji ustav, demonstriraju globalno liderstvo i vizija, sprovedu ekonomske reforme, a lista žalbi se nastavlja.

Evropska unija je bila toliko uspešna da biste pomislili da će biti igranja na ulicama tokom pedesetogodišnjice osnivanja. Avaj, bilo je samo upornih razgovora o neuspesima – da se ostvari politička unija, usvoji ustav, demonstriraju globalno liderstvo i vizija, sprovedu ekonomske reforme, a lista žalbi se nastavlja. „EU je automatski pilot, u ćorsokaku, u dubokoj krizi“, tvrdi Joška Fišer, bivši nemački ministar inostranih poslova i važan glas u Evropi.
Ali, to osećanje žaljenja i kršenja ruku jednostavno nije ubedljivo. Posmatrajmo Nemačku. Nakon Drugog svetskog rata bila je potučena i opustošena nacija sa istorijom disfunkcionalnog nacionalizma. Danas, potpuno rehabilitovana Nemačka temeljno je evropska i demokratska kao i svaka druga nacija u EU – zaista, pod rukovodstvom Angele Merkel Nemačka je zaslužila svoje mesto kao najvažnija evropska zemlja.
EU ima velike zasluge za tu transformaciju. Nakon rata, prvi cilj EU bio je da umeri nacionalizam i da promoviše regionalizam u Nemačkoj, podvig koji je ostvaren radi dobrobiti svih Evropljana. Zar ne bi trebalo da oni – i ostali – slave ovaj veliki uspeh umesto da budu uglibljeni u defetističke razgovore o krizi i ćorsokaku? Osim toga, gde su ta navodna kriza i ćorsokak? Na ekonomskom frontu, ekonomija evro-zone imala je izuzetno dobar učinak 2006, a većina stručnjaka predviđa da će ekonomski rast u 2007. biti brži u Evropi nego u Sjedinjenim Državama, uprkos velikom povećanju PDV u Nemačkoj.
Što je još impresivnije, nedostatak pune politike Unije nije doveo u ćorsokak evro i zajedničku monetarnu politiku. Naprotiv, brzo međunarodno prihvatanje evra kao jedne od primarnih svetskih valuta, potpomognuto odlučnošću Evropske centralne banke da održi inflaciju pod kontrolom, nagoveštava da monetarni projekat napreduje punom parom.
Trenutno, evro jača prema dolaru, jer centralne banke u Aziji i na Bliskom istoku povećavaju evro komponentu u svojim deviznim rezervama – jasan glas poverenja u novu valutu u ECB. Oba uspeha, evra i glatkog funkcionisanja zajedničke monetarne politike pokazuju da važni „evropski“ projekti mogu da budu ostvareni i bez pune političke unije.
Iako su se države članice EU pokazale kao sposobne da stave na stranu svoje razlike kad su kreirale zajedničku monetarnu politiku, zajednička spoljna politika se pokazala kao nedostižniji cilj. Kad je reč o pitanjima poput Iraka ili američkim planovima da se instaliraju raketne baze u Poljskoj i Češkoj Republici, Evropljani izgleda otkrivaju da je teško govoriti jedinstvenim glasom.
Razlog je jasan: Evropa je i dalje suviše zavisna od SAD kad je reč o sopstvenim odbrambenim potrebama. Neke članice EU (Nemačka i Italija) više su zavisne od SAD od ostalih (Francuska), pa je prema tome više verovatno da će podržavati američke strateške inicijative. Dok god te razlike opstaju, toliko će potrajati i evropske političke podele. Ali, odbrambena zavisnost vizavi SAD implicira da će velika sredstva biti preusmerena od socijalnih programa u vojne svrhe, koje dosad nisu interesovale Evropljane.
Pre nego što odražavaju nedostatak volje da se ujedine i govore jednim glasom kad je reč o strateškim pitanjima – konvencionalne interpretacije – različiti glasovi su rezultat implicitnog izbora koje prave Evropljani. Mnogi Evropljani su odlučili da im je bolje da očuvaju svoje krupne socijalne programe i odriču se zajedničke spoljne i odbrambene politike koja bi zahtevala ogromne promene u evropskom načinu života.
Štaviše, nestankom Sovjetskog Saveza kao zajedničke pretnje, evropske levičarske partije sve više definišu sebe kao antiameričke. Stoga, kad su Hose Sapatero i socijalisti preuzeli kontrolu na španskom vladom od konzervativaca, spoljna politika zemlje je promenjena od podrške Amerikancima u Iraku do suprotstavljanja Amerikancima. Ali, interesantno je pomenuti da su smena Silivija Berluskonija i dolazak Romana Prodija imali manje dramatičan efekat na italijansku spoljnu politiku zbog veće bezbednosne zavisnosti zemlje od SAD.
Prirodno, sa socijalistima i socijaldemokratima na vlasti u nekim evropskim zemljama, a konzervativcima u drugim, Evropljanima je teško da pronađu zajednički glas. To se može promeniti ako se pojavi neka nova zajednička pretnja, ili ako konzervativci budu sledili levičare i postanu antiamerikanci. Imajući u vidu krajnju nepopularnost predsednika Džordža Buša u Evropi, pojava antiameričke desnice ne bi trebalo više da se smatra kao daleka mogućnost.
I dok Evropa uživa nivo ekonomskog prosperiteta bez presedana kao rezultat dramatičnih ostvarenja EU tokom privih 50 godina, dalja politička unifikacija može da čeka. Čestitke, umesto krešenja ruku, treba da budu zapovest dana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari