Kulove u magli većsmo obavili. Sada ćemo o naporima zemalja „Zapadnog Balkana“ da – kao guske u maglu – nagrnu u Evropu.

Da se razumemo odmah: nije sporan cilj – štaviše; sporna su sredstva. Svi smo ovde dokazali da nam uljudbe nema ako ne uđemo u Evropu, čak i u NATO – što god mnogi mislili. Koliko je teško uljuditi se pokazuje primer Slovenije: umeli su da zabrane pušenje, ali na pamet im ne pada da daju državljanstvo „izbrisanima“; čim su ušli u EU, prva briga im je bila da sapletu Hrvatsku u njenim naporima da i oni uđu. Svađaju se oko nekoliko hektara mora u Piranskom zalivu, neke čuke u Zagorju, negde iznad Kumrovca i nekakve kraške rečice koja je u međuvremenu promenila tok, kako to kraške rečice inače znaju. Od toga se prave nebeske scene, zvecka se oružjem, traže se arbitraže Visokih Ambasadora oko zelenog stola i uopšte se opterećuju poreski obveznici. Pričam pre neki dan sa ozbiljnom, pametnom i iskusnom Vesnom Pusić(predsednica saborskog Odbora za europske integracije); bila je tu na tribini „Vremena“ o srpsko -hrvatskim odnosima i putu ka Evropi (vidite „Vreme“ u četvrtak, biće sve tamo). Slovenačko-hrvatski granični spor upetljao se toliko da je rešenje nemoguće; svi su zadrli kao goveda i uprli se kao magarci; potegli su međunarodno javno i pomorsko pravo. Paradoksalno: pomorsko bi im pravo lako pomoglo – kad bi njima bilo do nagodbe, ali nije. Sad je prekasno i advokati trljaju ruke, jer će jedino oni imati koristi od te parnice. Najbolje bi bilo taj spor ostaviti dok ne istruli sam od sebe; ignorisati ga.

Sa hrvatske strane, kako idemo na istok, je li, dobili smo dve ohrabrujuće izjave: prvo je predsednik Sabora Vladimir Šeks, valjda pod dejstvom kao i obično, rekao da Hrvatska neće čekati 200 godina da Srbin postane predsednik republike. Nije jasno zašto 200 godina: to se broji ili od 1776. ili od 1865, ali neka; dobro je da je rekao, odmah nam je lakše. Onda je u petak premijer Ivo Sanader, čovek nesumnjivo trezven, glasno obećao: „Mi nikada nećemo ucjenjivati Srbe kao Slovenci nas.“

To je najotvoreni gest dobre volje od kada su počela takođe nepotrebna natezanja između dve države. Umesto da se natežu oko ono nešto spornih njiva i močvara i oko Šarengradske ade, što je sve veoma lako rešiti, Srbi i Hrvati, sukladno svojim blesavim opsesijama „naroda najstarijih“, natežu se oko istorijskih nepravdi biblijskih razmera. Upravo stoga što tu rešenja po definiciji nema, niti ga može biti. Ko tebe Jasenovcem – ti njega Blajburgom; tu Jazovka – tamo Golubnjača. Do istrage vaše ili naše (na engleskom: „zero sum game“). Svako dalje istrajavanje na toj slaboumnoj i podloj ideologiji koristi samo prevarantima i lopovima koji su svesni da u Evropi neće moći ono što mogu ovde. Zato oni – sa svih strana, pod providnom maskom „euroskepticizma“ – gledaju da podgreju mržnju.

Odatle nas i hvata „tupilo od nekuženja“ kad slušamo našeg Vuka Jeremića koji hoće u Evropu sa „Kosovom u Srbiji“, a bez „genocidne“ Hrvatske. Imam razumevanja za „političke obzire“, je li, koliko god ti „obziri“ bili savršeno idiotski; ali nemojte nam vređati elementarnu inteligenciju japijevskim alhemičarskim besnim glistama, gospodine Jeremiću, molimo vas. Inače će neki budući ministar ili premijer jednoga dana izjaviti: „Mi nikada nećemo ucenjivati kosovske Albance kao Hrvati nas.“

Šanse za ulazak u Evropsku uniju ne poboljšavaju se zabranama pušenja, kao što će to Hrvati videti uskoro. Treba, na primer, uvesti ove modernije pasoše. Hrvatska je to izvela relativno glatko.

E, sad: ovaj naš veseli parlament, ponavljam, treba zatvoriti u taj podrum na koji se stalno žale; kao konklav u Sikstinsku kapelu. Osim toga, treba im za vreme tog zasedanja oduzimati, a ne davati dnevnice; treba u skupštinski restoran uvesti komercijalne čaršijske cene i, naravno, ukinuti TV prenos. Još bolje: imati živi prenos skupštinskog dimnjaka u očekivanju belog dima. Tada bi sve zakone doneli za tren oka, jer bi postojala i opasnost da im skinu krov i polupaju prozore po ovoj zimi. Nemam nimalo razumevanja za drske opozicione priče da oni „neće davati kvorum većini“ (sram te bilo, Čedomire! Nije ti mesto među takvima). Sve dok primaju plate i dnevnice i sve dok žderu i loču za dž. ima da daju kvorum; za to ih plaćamo. Sve to može: ko je u sali, taj je u sali; ukinite kartice i „poslaničke jedinice“; ko nije u sali – lekarsko uverenje ili nema plate i dnevnice. Nema „nije glasalo“; ima da glasaš: za, protiv ili uzdržano.

Bio nam je i Džozef Stiglic, ispričao je svašta zanimljivo – uključujući i njegovu procenu da glas u Predstavničkom domu Kongresa SAD košta 10 miliona dolara. Procena je zasnovana na ishodu cenjkanja oko pomoći za prevazilaženje krize u SAD: falilo im je 15 glasova kongresmena koji su hteli da zaštite lokalne interese svoje izborne baze. To je administraciju koštalo 150 miliona, ali te pare nisu otišle u džepove tih kongresmena, nego u njihove izborne okruge (dobro: možda se neko malo i ugradio, ali svakako malo).

Nagradno pitanje: koliko košta glas u Narodnoj skupštini Republike Srbije i kome idu pare?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari