Hasib (2) 1

Protest inicijative Ne da(vi)mo Beograd povodom prve godišnjice nasilja u Hercegovačkoj 25. aprila, u prolazu su toplo pozdravile izbeglice nastanjene u Savamali.

Otkud simpatije namučenih prema demonstrantima protiv nepoznatih problema nepoznate zemlje? Možda drugi deo Vahidinog intervjua sa Hasibom da barem deo odgovora.

 Gde sada živi tvoja familija?

Jedan deo u Kabulu, drugi u Indiji. Konar je potpuno napušten, niko više ne živi tamo. Ni u Kabulu bezbednost nije najbolja.

Pre neki dan bila je ekspodirana neka velika bomba u tom regionu?

Američke snage bacile su bombu od deset tona koju zovu ‘Majka svih bombi’. Bacili su je na Daeš, ISIS bazu u Nangaharu. Ti Daeši su došli iz Pakistana i još su opasniji od Talibana. Oni ne vole ni Talibane, ni vojsku, ni policiju, ne vole obrazovane ljude, ni žene, niti poštuju građanska prava, oni samo otimaju i ubijaju ljude.

Da se vratimo na pređašnju priču, kako je bilo kada su 2001. NATO i Amerikanci srušili režim Talibana?

Kada je Osama Bin Laden napao Ameriku 11. septembra, Džordž Buš je odlučio da napadne Avganistan i ukloni teroriste. Godinu posle toga zauzeli su u Avganistanu mnogo talibanskih uporišta i očistili ih. ISAF i NATO su došli i predsednik Karzai je napravio vladu sa njima. Nakon tri godine organizovani su izbori na koje su izašli svi i na kojima je Karzai dobio mandat na pet godina. Na sledećim izborima je ponovo pobedio na novih pet, ukupno deset godina. Treći put Karzai se nije kandidovao i sadašnji predsednik Ashraf Ghani Ahmadzai je dobio izbore.

Čitao sam veliku studiju o Karzaju, koju je pisao jedan francuski general koji je bio sa njim od vremena kada je Karzai došao u Avganistan do momenta kada je postao predsednik. Knjiga se zove „Jedan čovek i jedan bicikl“, jer on je išao biciklom. Karzai je odlučio da dođe u Avganistan još pre napada, bila je tada sazvana velika konferencija o Avganistanu u Bonu, gde su bili pozvani svi zvaničnici, lideri i uticajni ljudi Avganistana koji su zagovarali demokratiju, i takođe je bio naš kralj Zaer Šah. Četrdeset godina on je bio kralj Avganistana, ali kada se situacija pogoršala otišao je u Rim. Na Bonskoj konferenciji on je izabrao Karzaja, koji se tada nije nalazio u Bonu, već u Koeti, u Pešauaru. Karzai je već bio veoma poznat u javnosti, i svi ti ljudi su ga izabrali da bude predsednik prelazne vlade na period od šest meseci. Tu vladu su napravili kada je ušao NATO. Posle su napravili drugu vladu na dve godine. Karzaj je opet bio predsednik vlade koja je trebala da napravi neki stabilniji sistem, a posle toga su sazvani izbori.

Od 2001. do 2010. NATO je radio da se napravi policija, vojska, škole. Mnogi različiti projekti podrške došli su u Avganistan i bilo je puno posla, ali bezbednost je ostala problem. Onda su objavili da će 2014. izaći iz Avganistana. Talibani su opet došli i sada je mnogo oblasti ponovo pod njihovom kontrolom.

Kakva je situacija sa Trampom?

Tramp nema nikakav program za Avganistan, on je to rekao na televiziji. Rekli su da će malo po malo povlačiti vojsku u SAD. Ali sada postoji puno grupa Talibana, Daeša, Hafkanija koje su trenirane u Pakistanu i dolaze da napadaju Avganistansku vojsku i policiju, ljude, žene, škole, sve.

Da li si radio u nekim državnim službama u Avganistanu?

Ja sam više radio u privatnom sektoru, ali bio sam i profesor na državnom Ahmed Šah Baba Univerzitetu u Kabulu, predavao sam planiranje i marketing, jer imam diplomu iz Indije, gde sam studirao dve godine nakon četiri godine studiranja u Avganistanu. Napravili smo i veliki obrazovni centar gde smo imali i omladinsko udruženje, u kome je svaki član mesečno uplaćivao sto avganistanskih dinara i time smo podržavali razne stvari – sportske timove, školarine za mlade koji nisu imali para za studiranje. Udruženje je imalo oko 2.000 članova i ja sam tu bio neka vrsta potparola.

Oko 1.500 trenutnih rezidenata Baraka kod železničke stanice sada su u manje-više istoj situaciji, međutim između nih postoje velike razlike u načinima kako su došli do ovde. Neki su samoorganizovano prelazili granice peške, neki prevozom koji su organizovali krijumčari, neki su čak došli avionom do Turske. Takođe ima ljudi koji su obrazovani i govore strane jezike, a ima i nepismenih…

Ljudi putuju na različite načine i na različite načine su došli do novca za put, neki su prodali kuće, pola kuće, automobile, i potrošili su taj novac na put dovde. Neki su novčano podržani od drugih, rođaka, da odu u Evropu i tamo prave svoju budućnost. Neki su obrazovani, neki nisu. Avganistanci iz Avganistana su većinom obrazovani, a oni koji su živeli kao izbeglice u Pakistanu uglavnom nisu, jer zbog loših diplomatskih odnosa Avganistana i Pakistana nije postojao obrazovni sistem za njih. Možda se poslednjih godina situacija u tom smislu menja, ali pre nije bilo mogućosti za njihovo školovanje. Još uvek ima neobrazovanih ljudi koji dolaze iz udaljenih provincija Avganistana, gde im Talibani ne dozvoljavaju da idu u škole. To ste verovatno mogli da čujete na vestima, da su mnoge škole zapalili Talibani, da bacaju kiselinu devojčicama u lice. Kažu: „Zašto ideš u školu, dođi bolje sa nama da praviš džihad i nacionalnu armiju, škola nije dobra za tebe“, ili: „Drugi put ako te vidimo da ideš u školu ubićemo te!“ I zaista ih ubijaju. Vide ih prvi, drugi put i treći put ih upucaju.

I ljudi su prisiljeni da sarađuju sa njima?

U selima na granici sa Pakistanom, oko Diurant linije, mnogi ljudi su iz istih familija. Dešava se da deo njih sarađuje sa avganistanskom armijom, a deo sa Talibanima. Kada vojska dođe i u njihovom selu ubije teroriste, meštani kažu: „Zašto nas zovete teroristima i ubijate našu braću, sinove, ujake? Sada znamo ko ste, iz koje ste porodice, i ubićemo vašu braću i vaše majke i očeve.“ Zbog toga su ljudi koji su se suprotstavili teroristima i borili se protiv njih u jako lošoj situaciji, ovi drugi poznaju čitave njihove porodice, tako da su prisiljeni da odu! Oni moraju da napuste Avganistan.

A ljudi koji ostaju tu da žive, ili ne mogu da odu, moraju da se priključe Talibanima?

Da, to je tako u veoma dalekim provincijama, koje su pod kontrolom Talibana. Oni uđu u selo, sazovu sve ljude i kažu koliko koja kuća treba da plati kog dana za održavanje njihove vojske, koja kuća priprema doručak, ručak, večeru, itd. Naprave liste po kućama. Takav sistem imaju. I kažu: „Treba da podržite naš režim, jer mi smo islamski režim“, a zapravo oni su teroristički režim. Progone one koji im ne pomažu, ne daju hranu, ne bore se protiv vojske. Dešava se da kada napadnu Avganistansku vojsku, i ova im odgovori, sklanjaju se u domove lokalnog stanovništva. Ako ih ljudi ne puste, kada vojska ode oni sve poubijaju, čitave porodice. Sećam se za vreme talibanskog režima kada me je u školi nastavnik istukao, kaže: „Dve godine nam Talibani nisu dali platu i ti sada ne učiš dobro!“ U to vreme stvarno Talibani nisu davali plate nastavnicima, jer nisu smatrali važnim taj posao.

Situacija ovde je sve teža, ljudi sve teže prelaze granicu, u poslednjih mesec dana to skoro nikom nije pošlo za rukom. Čemu se sad ljudi nadaju?

Ovde među ljudima vlada velika depresija, kada pričaš sa nekim vidiš da je samo fizički tu prisutan, sve njegove misli su na granici. Pričaš sa nekim, tu je ispred tebe, ali vidiš da je u mislima tamo. Niko ne zna šta će se dogoditi. Ljudi koji su ovde već više puta su pokušavali da pređu granicu, ali su ih tuklli, puštali pse na njih, krali više puta, svi imaju neko veoma loše iskustvo. I još pokušavaju da nađu način da pređu granicu.

Ovde si već osam meseci, kako je protekao zimski period koji je bio veoma kritičan?

Bilo je veoma hladno, ali to nije bilo tako teško za nas koji dolazimo iz Kabula, jer tamo isto može da bude veoma hladno, sa puno snega. Ali za ljude koji dolaze recimo iz Džalalabada i drugih provincija, naročito iz Pešauara, bilo je veoma teško. Po prvi put oni su ovde videli sneg i doživeli toliku hladnoću.

Čula sam da ima ljudi koji su putovali i pešice, pošto nisu imali para da plate krijumčare?

Manje, ali neki dolaze i pešice. Uglavnom delom pešice i delom prevozom. Prvo nekako uspeju da dođu do Irana, i tamo rade da zarade novac za put. Kupe kartu za autobus do Turske granice, onda pređu granicu ilegalno i u Turskoj ponovo nađu neki privremeni posao. Kad prikupe dovoljno para idu dalje.

U Turskoj sada ima dosta izbeglica?

Da, ali tamo je dobro što ima dosta kompanija u kojima izbeglice mogu da rade. Ali u Srbiji recimo nema posla za ove ljude. U Turskoj svaki izbeglica može da ima veliku platu – 500, 300, 200 dolara. Ali to su sve privremeni poslovi, na par meseci.

Posle te strašne zime mnogo stranaca i inetrnacionalnih volontera došlo je u Beograd? Kakav je odnos migranata prema njima?

Mnogo njih dolazi iz različitih zemalja samo da bi napravili slike i snimali video. Španska grupa zaista pomaže, prave tuševe, pripremaju hranu za ljude, čaj, daju drva za ogrev, pomažu veoma mnogo. Drugi samo dolaze da slikaju. Migranti znaju da je to sad veliki biznis. Takođe krijumčari prave veliki biznis. Svi prave biznis od migranata.

Kaži mi nešto više o krijumčarskom biznisu ako želiš.

Da, krijumčari prave ogroman biznis. Odavde ako putuješ sa pasošem u Nemačku karta avionska je nešto više od 100 eura. Ako ideš bez pasoša, samo preko Hrvatske do Italije, što nije velika razdaljina, neki plaćaju 2.000 eura, neki 3.000 eura, neki 1.500, različite su cene. Postoje dve vrste gejma (game, ugovoreni prelaz granice u izbegličkom slengu). Jedna vrsta je grand gejm, druga simpl gejm. Grand gejm je kad se ide u maloj grupi, do deset ljudi, i pešači se oko dva-tri sata do mesta gde čeka vozilo. Simpl gejm je kad ide veća grupa od 30-40 ljudi. To je dosta jeftinije, oko 1.500 eura, ali se hoda mnogo duže, i po 20-30 sati.

Kako se ugovara prelaz sa krijumčarem?

Ljudi uplate krijumčaru na račun u Avganistanu, a on organizuje prelaz na terenu sa drugim ljudima. Migranti treba da dođu nekako do granice, autobusom, vozom, mada ih sada više ne puštaju ni da sednu na voz, pa moraju da uzmu taksi. Krijumčar ne ide sa njima, on je na telefonu i šalje instrukcije. On pošalje dve osobe sa grupom. Krijumčar šalje lokaciju odakle vozač može da ih pokupi. GPSom oni dolaze na tu lokaciju, i javljaju telefonom da su stigli. Onda prvo dolazi skort vozilo (scort, izvidnica), koje proverava da li je čist teren i zove veće vozilo koje preuzima ljude ako nema policije u blizini. Skort ide par kilometara ispred, proverava teren i šalje instrukcije gde treba da se skrene da bi se izbegla kontrola. Skort je tu ključan. Ali u Hrvatskoj je i to sada teško. Policajci u civilu kad vide izbeglice ne diraju ih, već čekaju da se pojavi skort, i onda ih uhvate sve zajedno, ne samo izbeglice. Sam prelazak granice je postao lak, problem je ko će da pokupi migrante kada pređu granicu. Mnoge vozače je pohvatala hrvatska policija. Najviše hvataju skort, a bez skorta se ne može, to je kao kada hoćeš da voziš noću bez farova, skort su kao svetla za vozača u kombiju.

Kada smo prelazili iz Turske za Bugarsku, bio je jedan veoma mali dečak sa nama, možda je imao petnaest godina, on je bio pomoćnik krijumčara. Sam uz pomoć GPS-a vodio je grupu od petnaest izbeglica osam sati kroz džunglu (jungle, zona van graničnog prelaza u izbegličkom slengu) do auto-puta u Bugarskoj. Onda je zvao krijumčara da pošalje taksi. Tri-četiri taksija su došla po nas i dovela nas u jednu kuću u kojoj smo ostali pet dana. Po nas je onda došao policijski džip. Rekao nam je odmah da je policajac i da su ga platili krijumčari da nas dovede do srpske granice. Rekao nam je da su platili autobuske karte za nas i dali nam instrukcije da sednemo u autobus kojim smo zatim došli za Srbiju. To je bio grand gejm, to je bilo lako. Ali mnogo ljudi kada su došli u Bugarsku, krijumčari su ih ostavili da ih uhvati policija i stavi u zatvorene kampove, tuče i uzima sve stvari.

Svi prave biznis sa migrantima…

Da, svi migranti znaju da je to veliki biznis. Svako može da dođe do nekih para preko migranata. To je problem.

Od osnovne škole, kada je došao talibanski režim, video sam toliko loših situacija u raznim prilikama. Bio sam u četvrtom razredu kada su me Talibani pretukli jer sam imao modernu frizuru. Naš glavni nastavnik je bio Taliban, i rekao mi je: „Oh, oh, moderan dečko, dođi ovde.“ Prvo mi je rekao da sam crven „kao Rus“. I pretukao me je na mrtvo tada, i ošišao me je do glave.

A ti stvarno imaš malo svetliju kosu i oči u odnosu na druge Avganistance ovde…

Sećam se kada smo iz Kabula morali da se vratimo u kuću mog dede u Konaru, za moju sestru i mene na ulici i u prodavnici govorili su: „Gledajte, Rusi su se vratili, ne-muslimani se vraćaju!“ A mi smo bili mali, deca, nismo znali šta to znači. Iz jednog stabilnog sistema došli smo na veoma loše, videli smo mnogo stvari. Kada smo živeli u Kabulu moj otac je bio major u Avganistanskoj vojsci. Živeli smo u državnoj zgradi, koja je bila pristojno sređena. Kad je krenuo rat morali smo da napustimo sve i odemo u Konar. Tamo smo se sreli sa sasvim drugačijim ljudima, koji su nosili drugačiju odeću, kratke pantalone, duge brade, kape. Po prvi put smo videli domaće životinje, krave, reke i mnoge druge stvari. Mi deca smo bili srećni zbog života na selu, ali majka je stalno plakala. Puno puta smo je pitali zašto plače toliko.
Za vreme vlade Doktora Nadžiba otac je četiri godine studirao u Moskvi, i vratio se. U to vreme je Rusija podržavala Avganistan, ali su pogrešili što je ušla njihova vojska. Izbio je veliki rat u svim delovima Avganistana, mnogo ljudi otišlo je u Pešauar, svi su ustali protiv Rusa. Onda je tadašnji predsednik, Doktor Nadžib rekao Rusima da idu, pošto ih ljudi ne žele. Rusi su otišli, nisu imali više novca da završe svoj projekat da preko Avganistana, Pakistana i Indije izađu na more i stanu naspram zapadnog bloka i SAD. Kada su izašli iz Avganistana, napravljena je dobra vlada, pod vođstvom Doktora Nadžiba. Napravio je dobru armiju i Rusija je i dalje podržavala Avganistan. Uložila je dosta para i imali smo partnerski odnos, Avganistan je bio siguran. U to vreme deo avganistanskih izbeglica u Pakistanu je prigovarao Doktoru Nadžibu zašto je prekinuo rat. Pakistan ih je podržavao, oni su se vraćali u Avganistan da se bore protiv Avganistanske vojske. Rusi su otišli, a ovi ljudi su se suprotstavili Doktoru Nadžibu, prigovarajući mu da nije musliman. Ponudio im je da učestvuju u vlasti i da ne prave novi rat. Onda je Doktor Nadžib napustio mesto predsednika i šest-sedam partija je došlo u Kabul. Napravili su Islamsku vladu i krenuli da se bore jedni protiv drugih. Moj otac je izgubio posao, sve se raspalo i morali smo da napustimo Kabul. Tada smo otišli u Konar.

Svih tih šest partija su bile islamske?

One su delovale u ime islama, ali nisu bile zaista islamske. Jedna je pripadala komandantu Masudu, druga Gulbudinu Hekmatijaru, jedna Mazariju, jedna Sajafu, i jedna general Dostanu. On je sada prvi pomoćnik predsednika.

General Masood je bio ubijen nekoliko dana pre 11. septembra?

Jedna zona je bila u njegovoj kontroli i on se tokom 5 godina tamo borio protiv Talibana. Neki arapski novinari došli su da ga intervjuišu. U kameri je bila sakrivena bomba koja je ubila sve prisutne u suicidnom napadu.

Avganistan je pre rata bila veoma jaka zemlja sa snažnom armijom, raketama, vazduhoplovnim jedinicama, Pakistan im nije mogao ništa. Ovo sada ne može da se poredi. Doktor Nadžib je mnogo puta govorio preko televizije, pre Talibana je bilo televizije i svega, da SAD nema dobre namere, da će u Avganistan dovesti terorističke grupe iz Arapskih zemalja i Pakistana, govorio im je da ne izazivaju rat u Avganistanu, da ako žele vlast on će im ustupiti mesto predsednika, ali da ne uništavaju Avganistan. Govorio je Avganistancima da će on umreti jednog dana, ali da zapamte da će doći SAD, jer ovde je bila Rusija, i svi su ustali protiv Rusije, ali da će mnoge zemlje doći u Avganistan i da tada nećemo moći da uradimo ništa protiv njih. Tako se i dogodilo.

Znači SAD su iskoristile Avganistan za svoje interese?

Da, jer bilo je samo četvoro ljudi u svetu koji su se zaista borili protiv politike SAD-a, jedan je bio Sadam Husein, drugi je bio Doktor Nadžib, treći Gadafi, i četvrti sada El Asad. Sve osim Asada su Amenrikanci ubili. U Siriji ljudi ustaju protiv svoje vlade i bore se protiv nje. Vi znate o tome, tu postoje dve vrste rata, jedan je protiv Daeša, drugi protiv grupe koju zovu „demokratska“, koju SAD direktno podržava da se bori protiv Bašara el Asada. Oni hoće da razbiju Asadovu vladu i naprave drugu. U ime „demokratije“. Sirija je bila dobra zemlja, i sada… ništa neće biti dobro više. SAD su došle u tu zemlju isto kao u Avganistan, kada je Avganistan bio jaka sila. I sada Avganistan je ništa.

Tekst objavljen u Biltenu za samoobrazovanje i društena pitanja  uciteljneznalica.org

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari