Ne pada mi na pamet da se od takvih optužbi branim. I neću se spuštati na razinu rasprave s inicijatorima i protagonistima te posve prozirne političke manipulacije u kojoj je general Gotovina postao sredstvo za stjecanje jeftinih političkih poena u izbornoj godini. Oni su ili politički marginalci koji jako dobro znaju da plasiraju neistine, kao što znaju i zašto to čine, ili su pak zavedeni i izmanipulirani nesretnici koji su takvim lažima nasjeli. Odgovarati, dakle, neću ni jednima, ni drugima, ali ću reći sve, ama baš sve što o toj temi imam reći i za što smatram da sam hrvatskoj javnosti dužan reći.

Prva golema laž

Došlo je, naime, vrijeme da neke stvari kažem krajnje jasno. A počet ću s ovime: u najmanju je ruku žalosno da upravo mene danas napadaju oni koji su prije mojega dolaska na mjesto šefa države izuzeli transkripte koji bi baš njih možda prokazali kao članove udruženog zločinačkog pothvata, ili pak oni koji su tražili uhićivanje generala Gotovine, dok sam se ja trudio – iza kulisa – da mu osiguram status osumnjičenika koji bi bio ispitan u Zagrebu. Sadašnja bura koja se digla zbog presuda, objektivno gledano – to je moj dojam – uperena je protiv Vlade koja – čini mi se – to na vrijeme nije prepoznala. No, da krenem od početka.

Stvara se dojam odnosno sugerira se zaključak da sam, kada sam došao na dužnost šefa države, preuzeo svu, naglašavam: svu dokumentaciju svojeg prethodnika. To je već prva golema laž.

Preuzimanjem cijeloga Ureda Predsjednika, ja jesam preuzeo i osoblje i dokumentaciju, ali – upozoravam na formulaciju – u onakvom stanju u kakvome je toga trenutka bila. To se posebno odnosi na dokumentaciju. Ona je bila na tri mjesta: u kancelariji Vesne Škare Ožbolt, pomoćnice Predstojnika Ureda, u Pismohrani i u Arhivu u podrumu glavne zgrade gdje su radili službenici koji su se bavili presnimavanjem audio-vizualnih zapisa. Povrh toga, svaki savjetnik, kao i pomoćnici i pročelnici imali su u svojim kancelarijama i sefovima raznu dokumentaciju, uključujući i te famozne transkripte. Dakle, dokumenti su bili doslovno razbacani po cijelome Uredu. Da bi se uvelo reda i da bih dobio pregled nad stanjem, u svibnju godine 2000. formirana je komisija sa zadatkom da popiše, preuzme i pohrani dokumentaciju što je zatečena u Uredu. Bit ću posve precizan: govorim o dokumentima koji su bili u kancelariji Vesne Škare Ožbolt, u Pismohrani, te u Arhivi u podrumu. A to je učinjeno na temelju Zapisnika o dokumentaciji Ureda Predsjednika (transkriptima) koji datira iz godine 1999. Tada je, naime, posljednji predstojnik Ureda iz vremena Franje Tuđmana, Ivica Kostović, formirao Povjerenstvo na čelu s Ivanom Jarnjakom, tada na funkciji predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost. Iz zatečenih zapisnika mogli smo utvrditi da je Jarnjak osobno čitao i izdvajao one transkripte koji su mu se činili, iz raznih razloga, zanimljivima. Riječ je o stotinama dokumenata, zapisnicima sa sjednica VONS-a, predsjedništva HDZ-a i osobnih razgovora predsjednika Tuđmana s najpovjerljivijim suradnicima. Jedan dio tih transkripata preuzeo je Vladimir Šeks, drugi Miroslav Tuđman, dok je treći dio na čudan način nestao, da – upravo tako: nestao. Na primjer: nema ni jednog transkripta, osim dva ili tri kurtoazna razgovora, o susretima kojima je prisustvovao Jarnjak i Ivić Pašalić.

O tome danas nitko ne govori. Ali su vrlo glasni oni koji tvrde, poput čelnika HSLS, kako sam stavljanjem transkripata na raspolaganje Haaškome sudu povrijedio Ustav, te da Ustavni zakon o suradnji s Tribunalom to zabranjuje. Evo i druge goleme laži, a pridodat ću joj i treću – tvrdnju da su svi transkripti bili u zapečaćenim kuvertama s oznakom „tajno“. Zapečaćena nije bila ni jedna kuverta. Mnoštvo transkripata i nije bilo u propisanim omotnicama, niti su sve omotnice imale oznaku „tajno“. Kolika je pravna relevantnost oznake na kuverti, odnosno omotnici da i ne govorim.

Bio sam svjedok optužbe

Što se pak tiče Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske sa Sudom za ratne zločine počinjene u sukobima na tlu bivše Jugoslavije, on je donesen u vrijeme kada je na vlasti bio HDZ i kada je Predsjednik bio Franjo Tuđman. Kao drugo, taj Zakon ništa ne zabranjuje, ali zato stvara mnoge obveze – za našu državu i za njezine građane. Ja sam se tih obveza i kao građanin Republike Hrvatske, a i kao njezin Predsjednik strogo pridržavao. Na primjer, bio sam svjedokom optužbe u procesu Slobodanu Miloševiću. To kao da bi ovi bukači u Hrvatskoj željeli zaboraviti. Ja, međutim, ne zaboravljam, a sada koristim priliku da i na to podsjetim. Inače, u najmanju je ruku zanimljivo da optužbe što sam ih spomenuo dolaze upravo iz HSLS. Pa kada je već tako, da osvježim pamćenje svih onih koji bi neke stvari najradije zaboravili. U Vladi premijera Račana predsjednica saborskog odbora za nacionalnu sigurnost bila je Đurđa Adlešić (HSLS), potpredsjednik Vlade zadužen za suradnju s Haaškim sudom bio je Goran Granić (HSLS), ministar obrane – Jozo Radoš (HSLS), pomoćnik ministra obrane za sigurnost – Mladen Ružman (HSLS). Niti ih ja za bilo što prozivam, a još manje optužujem. Navodim tek podatak (kojega svatko može provjeriti), kako bi se vidjelo tko je u vrijeme početka ozbiljnije suradnje s Haaškim sudom bio na ključnim pozicijama u domenu nacionalne sigurnosti i obrane i – konkretno – suradnje s Haagom.

Zamjerali su mi i ranije, a sada mi to upravo zapjenjeno prebacuju što sam neke transkripte o sastancima održanima kod predsjednika Tuđmana stavio na uvid medijima, a preko njih najširoj javnosti. Jesam, učinio sam to kako bih pokazao gdje su se donosile ključne odluke i to odluke koje se tamo nisu smjele donositi. Na primjer – ona o prodaji Večernjeg lista, o načinu preuzimanja kontrole nad tim novinama i o razlozima za to. Dakle, istina je, davao sam neke transkripte na uvid medijima, a i nevladinim organizacijama, ali uvijek s jasnim ciljem – obavijestiti javnost kako se do tada vodila politika i pokazati da to nije valjalo. Nikada nisam puštao u javnost irelevantne transkripte – na primjer, koga bi i zašto zanimalo kako se Hloverka Novak Srzić žalila na probleme u uređivanju i izdavanju tjednika Danas, ili kako je tužakala Tuđmanu svojega nadređenoga na HTV, Mirka Galića? Ili pak transkript koji govori o jednoj i po satnoj raspravi u državnom i stranačkom vrhu, tko je tu homoseksualac, uz navođenje imena – naravno. Takvim se stvarima nisam bavio. Ne bježim, da ponovim i još jednom naglasim, od toga da sam određene stvari učinio dostupnima javnosti. I ponosan sam na to, jer sam time otvorio put početku istinske demokratizacije hrvatskoga društva. I tu mi nešto pada na pamet. Oni koji su u Americi razotkrili aferu Watergate, koji su pokazali kako se u vrhu države kuju planovi o nezakonitim radnjama, koje se potom i provode, postali su nacionalni heroji. Predsjednik Nixon morao je dati ostavku, dok su njegovi ključni suradnici završili u zatvoru. A ja bih sada trebao biti veleizdajnik! Bilo bi smiješno, da nije žalosno.

Manipulacija dokumenata

Osim svega, a na to kao da nitko ne misli (ili ne želi pomišljati), evidentno je da se s osjetljivim dokumentima, poput onih koji se pojavljuju u spisima optužbe na Haaškome sudu moglo manipulirali i prije mojega dolaska u Ured Predsjednika. Naglašavam: ta je mogućnost apsolutno postojala. To znam i toliko mogu reći, drugo ne znam, pa o tome i ne mogu govoriti.

Nešto drugo, međutim, mogu i moram decidirano reći: nikada ni ja, ni moj Ured nismo izravno dostavili neki od tzv. Tuđmanovih transkripata Haaškome sudu. Dapače, od siječnja godine 2001. Vlada je postala vlasnikom cjelokupne dokumentacije i svi zahtjevi za dostavu transkripata Haagu išli su preko Vladinog ureda za suradnju s Haaškim sudom. Da budem do kraja jasan: moj je Ured u tome igrao ulogu servisa, jer su zahtjevi Haaškog suda preko Vladinog ureda dolazili nama, mi bismo transkripte našli, ili ih ne bismo našli i ono što se pronašlo slali bismo Vladinom uredu koji je onda to dalje prosljeđivao u Haag. Što se pak tzv. Brijunskog transkripta tiče, a to je dokument za kojega se sada podmeće kako sam ga ja dostavio u Haag (što je još jedna laž u nizu), te time zapečatio sudbinu generala Gotovine, želim – zbog prava javnosti da sazna i da zna – kazati sljedeće: tzv. Brijunski transkript uopće nije dokaz, kao što tvrde neupućeni ili zlonamjerni. Dokaz je originalni zvučni zapis toga famoznog sastanka. Taj je zapis, zajedno sa skraćenim video zapisom, Protuobavještajna agencija (POA) čiji je ravnatelj tada bio Tomislav Karamarko pronašla u podrumskome Arhivu što sam ga već spominjao. Izuzela ga je, te nakon što je utvrdila njegovu autentičnost, taj je zapis predan Haaškom sudu. Tu, dakle, moj Ured nije igrao ni ulogu servisa, a kamo li da bih ja osobno s time imao bilo kakve veze. Ali, kada se već spominje taj dokument, a ponavljam: ključan je audio zapis, a ne transkript, baš bi me zanimalo, tek onako usput, zašto ga nisu izuzeli oni koji su prije mojega dolaska na mjesto Predsjednika pregledavali Tuđmanovu dokumentaciju iz koje je – ponovit ću – dosta toga nestalo. Ovaj dokument, međutim, nije.

U cijeloj političko-medijskoj groznici proizvedenoj u Hrvatskoj, kao da nikome – osim rijetkih kolumnista, kojima svaka čast – nije stalo do odgovora na pitanje jesu li se stvari koje se generalima stavljaju na teret, doista i dogodile. Tu je, po mojem dubokom uvjerenju, srž problema. Doista, nitko se ne pita ima li u optužbama istine. To kao da nije bitno. Ali, bitan je onaj tko je pomogao da se zločini razotkriju – ne govorim sada o konkretnim osobama, nego općenito.

Autor je bio predsednik Republike Hrvatske od 2000. do 2010. godine

Nastavak u sutrašnjem broju

Podržite nas članstvom u Klubu čitalaca Danasa

U vreme opšte tabloidizacije, senzacionalizma i komercijalizacije medija, duže od dve decenije istrajavamo na principima profesionalnog i etičkog novinarstva. Bili smo zabranjivani i prozivani, nijedna vlast nije bila blagonaklona prema kritici, ali nas ništa nije sprečilo da vas svakodnevno objektivno informišemo. Zato želimo da se oslonimo na vas.

Članstvom u Klubu čitalaca Danasa za 799 dinara mesečno pomažete nam da ostanemo samostalni i dosledni novinarstvu u kakvo verujemo, a vi na mejl svako veče dobijate PDF sutrašnjeg broja Danas.