Svedočenja Slobodana Markovića, Veselina Đuretića, Koste Nikolića i Bojana Dimitrijevića u celosti podržavaju zahtev za ukidanje presude kojom je Draža Mihailović osuđen za izdaju i ratne zločine. U njima je izneta kombinacija argumenata: prvo, mišljenja stranih posmatrača i drugih aktera naklonjenih Mihailoviću; drugo, tvrdnje o proceduralnim nepravilnostima na štetu Mihajlovića; i treće, pokušaji pobijanja pojedinačnih dokaza koje je sud prihvatio.


Prvo od ovih svedočenja nosi najmanji težinu. Slobodan Marković posvećuje mnogo prostora mišljenju stranih vlada (britanske i američke) i njihovih agenata da Mihailović nije bio kriv za saradnju sa Nemcima i Italijanima. Naravno, takve stavove istoričari treba da razmatraju, ali oni nisu razlog za osporavanje sudske presude – to su prosto mišljenja zainteresovanih strana. Mi ne znamo kako bi ovi agenti prošli da su svedočili, ali malo je verovatno da bi nedvosmisleno potvrdili pro-Mihailovićevski narativ. Marković pominje pukovnika Vilijama Bejlija kao jednog od takvih izvora. Međutim, Bejli je bio jedan od izvora na osnovu kojih je Čerčil zaključio da Mihailović sarađuje sa Italijanima. Prema izveštaju Bejlija, na koji se poziva Čerčil, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor svojim trupama u kom je rekao da „Dokle god Italijani budu njegov jedini adekvatan izvor koristi i pomoći generalno, nema toga što saveznici mogu uraditi da promeni svoj stav prema njima.“ Ovu činjenicu ne pominju Marković, Đuretić, Nikolić niti Dimitrijević.

Marković pominje izveštaj Vilijema Mekenzija iz 1947. godine, koji navodi veoma visoke jugoslovenske ratne žrtve, očigledno da bi se opravdao ne samo Mihailović, nego čak i otvoreni kolaborant Milan Nedić – kao pretpostavljene suprotnosti preskupoj partizanskoj strategiji otpora. Ali ovaj argument se svodi na odbranu kolaboracije, a ne poriče da je do nje došlo.

Marković navodi i predviđanje Pitera Soli-Flada da Mihailovića čeka „totalitarno suđenje“, što je politička ocena koja ne može biti osnov za ukidanje sudske presude. Ako bi se prihvatila kao takav osnov, to bi podrazumevalo da bi svim ratnim zločincima koje su osudili jugoslovenski sudovi pod komunističkim režimom trebalo ukinuti presude – Ustašama, Nedićevcima i Nemcima podjednako. Na primer, nemački general Aleksandar Ler je osuđen i pogubljen 1947. godine od strane istog pravosudnog sistema koji je osudio Mihailovića. Visokim nacističkim funkcionerima su sudili pobednički saveznici preko Međunarodnog vojnog suda u Nirnbergu, što nesumnjivo predstavlja slučaj „pobedničke pravde“, i u kojoj je učestvovao i Staljinov totalitarni režim. Sve ove presude se ne mogu tek tako odbaciti.

Kosta Nikolić tvrdi da je suđenje Mihailoviću bilo „montirano“. On kaže: „Ako uporedimo da je optužnica imala 15 tačaka, a da je Mihaijlović osuđen po 7 tačaka, to ukazuje da je već u toku suđenja otpalo 8 tačaka za koje je Mihajlović optužen.“ Nejasno je kako je Nikolić stigao do ovih cifara, ali ako sud nije osudio Mihailovića po više od pola tačaka optužnice, to nam govori da suđenje nije bilo montirano (ili bar ne u potpunosti montirano). I Nikolić i Dimitrijević govore o sporazumu o saradnji između partizana i Nemaca iz 1943. godine. To je međutim nebitno: pitanje kojim se ovde bavimo nije da li su partizani bili licemerni ili da li su takođe kolaborirali, već samo da li je Mihailović bio kriv (kao što ni činjenica da su savezničke snage i same nesumnjivo krive za ratne zločine ne poništava zaključke Nirnberškog suda).

Svedočenje Veselina Đuretića najmanje je ubedljivo, svodi se na malo više od političke polemike. On suprodstavlja „Etnojezički odnosno zapadnoevropski zasnovano, [model], koji je personifikovao general Mihailović i AVNOJevski koji je razbijao srpske zemlje i potkopavao Jugoslaviju, u suštini separatističko retrogradni velikohrvatski i velikoalbanski, koji je model personifikovao Josip Broz Tito“. Takvo neozbiljno propagandističko svedočenje ne može imati nikakve veze sa pitanjem da li je presuda Mihailoviću bila osnovana ili ne.

Bojan Dimitrijević daje najozbiljniji osnov za dovođenje presude protiv Mihailovića u pitanje, utoliko što se za razliku od ostalih svedoka fokusira na pojedinosti dokaznog materijala u predmetu. Ipak, on zaobilazi ključne detalje koji ne idu u prilog njegovom gledištu. Tako, govoreći o sastanku Mihailovića sa Nemcima u Divcima kod Valjeva 11. novembra 1941. godine Dimitrijević propušta da napomene da je Mihailović tražio od Nemaca municiju za borbu protiv partizana. Ipak, ovo je zabeleženo u transkriptu Mihailovićevog izlaganja na sastanku, koji je objavljen u zbirci dokumenata koju su priredili upravo Dimitrijević i Nikolić („Rat i mir đenerala – Izabrani ratni spisi“, Srpska reč, knj. 1, str. 213.). Dimitrijević ispravno primećuje da su Nemci u početku smatrali Mihailovića za neprijatelja sa kojim nisu želeli da sarađuju, ali propušta da primeti da nije bilo i obrnuto: Mihailović je smatrao Nemce svojim neprijateljima na duge staze, ali je kratkoročno želeo saradnju sa njima protiv partizana; ovu saradnju su onemogućavali Nemci, ne Mihailović. Činjenica da su Mihailovićevi četnici u jednom periodu pružali otpor Nemcima ne znači da nisu krivi za kolaboraciju u drugom periodu.

Dimitrijević priznaje da je posle poraza ustanka “deo Mihailovićeve organizacije u Srbiji” bio “legalizovan u okviru Nedićevih oružanih odreda” i da je “Mihailović tolerisao ovu legalizaciju”; on takođe priznaje da su se Mihailovićevi komandanti van Srbije angažovali u “taktičkoj saradnji” sa snagama okupatora. Dimitrijević dakle ne poriče kolaboraciju; on prosto tvrdi da su četnički motivi bili legitimni.

Međutim, Dimitrijević ne govori o nemačko-četničkim sporazumima u Srbiji, za saradnju protiv partizana, postignut na osnovu direktive feldmaršala Maksimilijana fon Vajhsa od 21. novembra 1943. godine. Ovi sporazumi uključuju nekoliko visokih Mihailovićevih oficira, pre svega Vojislava Lukačevića, Nikolu Kalabića, Jevrema Simića i Ljubu Jovanovića-Patka. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum sa Nemcima 17. januara 1944. godine. Sporazum je precizirao da će Mihailovićeve snage dobijati municiju i sanitetski materijal od Nemaca. Tri dana kasnije Mihailović je naredio kupovina oružja i municije od Nemaca. Ovi događaji su opisani u knjizi Koste Nikolića „Istorija ravnogorskog pokreta“ (Srpska reč, knj. 1, str. 419-423.); Nikolić tvrdi da su sporazumi bili „izraz nužde“. Sve u svemu, Dimitrijevićevo i Nikolićevo svedočenje i objavljeni radovi podupiru viđenje da su Mihailovićevi komandanti širom Jugoslavije sarađivali sa Nemcima, što je Branko Latas izneo u svom svedočenju. Ti zločini – sporazumi sa okupatorom radi zajedničke vojne akcije; prihvatanje oružja i pomoći od okupatora; i „legalizacija“ u uslovima okupacije – su svi navedeni u sudskoj odluci kojom je Mihailović oglašen krivim.

Konačno, Mihailović je osuđen zato što je „raspirivao nacionalnu i versku mržnju i razdor među narodima Jugoslavije, usled čega su njegove četničke bande izvršile masovne pokolje hrvatskog, muslimanskog kao i srpskog stanovništva koje nije prihvatilo okupaciju“. Ovu veoma ozbiljnu tačku presude nije osporavalo ni jedno od navedenih svedočenja.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari