Nadgrobne ploče ispisane goticom vire iz žbunja i divljeg rastinja na nemačkom groblju u selu Knićanin kod Titela. Dvanaest Nemaca pristiglih tog dana u belom kombiju šetaju po puteljku, skidaju puzavicu obmotanu oko kamenog krsta. Jedna starica plače kod kapele. Groblje koje više liči na prašumu odavno niko ne održava.

Selo se do kraja Drugog svetskog rata zvalo Rudolfsgnad, i u njemu su živele podunavske Švabe, kojih je u Vojvodini bilo oko 350.000. Odlukom AVNOJ-a od 21. novembra 1944. nemačkoj manjini u Jugoslaviji je određeno proterivanje, konfiskacija imovine i brisanje svakog traga njihovog prisustva. Od jeseni 1944. nova vlast je deportovala Nemce u logore po Vojvodini, gde su ih mučili, ubijali, ili puštali da umru od gladi i bolesti. Oni koji su se ogrešili ratujući na strani Hitlera pobegli su odmah posle ulaska partizana i Crvene armije, tako da su u logorima u Knićaninu, Gakovu, Bačkom Jarku, Sremskoj Mitrovici i još nekim, stradali uglavnom nedužni – žene, deca i starci. Preživeli su bežali, napuštajući zemlju na koju su njihovi preci došli još u 18. veku. U konfiskovane kuće država je uselila koloniste iz Hercegovine, Like, Bosne i Crne Gore. Bogate biblioteke sa nemačkim knjigama većinom su uništene, crkve i kapele srušene, groblja su preorana, oskrnavljena ili prosto ostavljena da zarastaju u korov.

U ataru, među njivama, pored Knićanina, postavljen je veliki krst na mestu gde je jedna od masovnih grobnica u koju su pokopana tela stradalih Nemaca. Katarina Adelhard je tek 2001. prvi put posle više od pola veka posetila tu grobnicu u kojoj je sahranjena njena majka. Nemcima je posle rata bilo zabranjeno da dolaze u grupne posete Jugoslaviji. Nisu mogli, pogotovo, da odu u svoja sela i na groblja, pa su prve posete podunavskih Švaba počele tek dvehiljadite.

– Porodica je živela u Zrenjaninu. Bacili su nas u logor. Tu je moja mama umrla 1946, ja sam imala 16 godina. Sahranjena je ovde sa ostalima. Prvi put sam došla pre sedam godina. Kuću u kojoj smo živeli nisam ni htela da vidim, samo spolja. Neću da ulazim. Onda sam od 48. bila na dobrovoljnom radu. Čuvala sam decu. Da li možete u Beogradu da pronađete Vladimira, sina generala Pavla, čuvala sam ga kao malog, volela bih da ga sretnem – pričala je u petak Katarina Adelhard pored ploče s natpisom: „Ovde u osveštanoj zemlji počivaju hiljade naših zemljaka nemačke narodnosti koji su 1946-1948 u logoru Knićanin nasilno izgubili živote, usled gladi, bolesti i hladnoće. Neka počivaju u miru“.

Katarina i njen suprug Lorenc tečno govore srpski. Nisu ga zaboravili. Lorenc, kome je majka bila Srpkinja, palio je kandilo pored krsta za dva brata i oca koji su takođe sahranjeni u masovnoj grobnici.

Uža porodica Osvalda Hartmana iz Štutgarta, izdavača lista „Podunavski magazin“, imala je sreće tih poratnih godina.

– Moja familija živela u Lovćencu, tadašnjem Sekiću. Pola familije je stradalo u logorima koje su komunisti napravili. Kada je nemačko stanovništvo oterano u logore, tu su naselili Crnogorce, koji nemaju nikakve veze sa našom sudbinom. Ja sam 1942. godište, bio sam mali, ali roditelji su mi pričali šta se desilo. Moj tata je bio lekar, a njegov brat apotekar u Magliću. Stričeva familija je istrebljena, on je streljan, jedno veče su ga odveli partizani i on se više nikad nije vratio. Familija je proterana u logor u Bačkom Jarku i tamo su umrli od gladi. Moj otac je bio potreban, jer nije bilo lekara, zahvaljujući tome smo preživeli. Tata je dobio kuću u Lovćencu natrag, tu je bila njegova ordinacija sa rendgenskim aparatom. Ja sam apsolvirao građevinu u Beogradu i 1968. godine otišao u Nemačku – objašnjava Hartman.

Podunavske Švabe zbog svega emotivno doživljavaju dolazak u rodni kraj. Za uspomenu ponesu ciglu ili pregršt bačke ili banatske zemlje u ćupovima na kojima piše „zemlja domovine“. Tamburaši na salašima znaju ponekad da im zasviraju „Lili Marlen“.

– U početku je bilo incidenata, sadašnji stanovnici su nenaviknuti na tako nešto zvali policiju, plašili su se da neće ostati bez kuća… Drugo, i dan-danas ovde postoji duboko ukorenjeno verovanje da se Nemac rodi sa šlemom i šmajserom. Najbolje su te Nemce primili Romi koji su živeli u nemačkim kućama. Oni su govorili da bi se vrlo rado trampili: „Evo vama ova vaša stara kuća, a dajte nam vašu novu u Minhenu“ – nudili su posao. Išli smo, kasnije, u nemačke kuće gde su pojedinačno ljudi bili srdačni, pozivali na kafu – objašnjava Dušan Gluvakov iz Banatskog foruma, organizacije koja se pored ostalog bavi pomirenjem Srba i Nemaca u Banatu.

Gluvakov je svojevremeno obišao Molendorf, selo u severnom Banatu, koje je celo pretvoreno u logor i kasnije sravnjeno sa zemljom.

– Tu su srne pitome jer nikad nisu videle ljude, u lov je dolazio, kako sam čuo i Ratko Mladić… Samo se po malim brdašcima i ponekoj cigli u grmlju može naslutiti da su tu nekada bile kuće… I da su tu nekada živeli ljudi.

 

Nemačka ih ne podržava

Ne treba mi nadoknada štete. Ne treba mi – ljutito je rekla Katarina Adelhard kad smo je pitali šta očekuje od restitucije u Srbiji.

Osvald Hartman kaže da je malo Nemaca podnelo zahteve za povraćaj imovine jer mnogi nisu bili informisani da postoji ta mogućnost…

– Ukupno je svega oko 350 familija predalo zahtev. Drugo, država Nemačka uopšte ne podržava podunavske Švabe u njihovim zahtevima, jer se smatra da je to posledica nacionalsocijalizma, što mi ne razumemo. Ljudi koji su proterani bili su mahom seljaci, nisu imali velike škole, nisu ni znali šta je to nacionalsocijalizam. Kako je neko ko je imao pet godina mogao biti zločinac – pita Hartman.

Rinflajš, šufnudle i šnenokle

– Nemci su ostavili veliki uticaj na Banat. Naša kuhinja je gotovo sva nemačka – supa, rinflajš, šnenokle, šufnudle… Čak su ovde ostala ona jela koja su Nemci zaboravili. Od Nemaca smo naučili da gajimo kukuruz. Meni je moj deda pričao da je u Kačarevu, tadašnjem Francfeldu, Nemcima uvek uspevao kukuruz, a Srbima nije. Onda su oni slali decu da idu kod Nemaca da vide koliko je duboko ukopan kukuruz, kad tako uspeva. Ugledali smo se na Nemce. Srbi nisu odmarali nedeljom. Nego pošalju decu da vide šta rade Nemci. Kažu: Sede. Onda sedimo i mi. kad vide da Švabe kreče, sutra svi Crepajci kreče kuće – priča Dušan Gluvakov.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari