Kako je iz ugla arhitekte pre 20 godina izgledao Beograd i njegova urbanistička budućnost 1Foto: Klub čitalaca Danasa

O urbanističkim problemima u gradu Beogradu, nelegalnoj gradnji, neracionalnim potezima u pogledu urbanističkog razvoja Slavije, ali i zgradi TV Pinka, govorio je pre dvadeset godina za dnevni list Danas arhitekta Igor Marić.

Sprečavanje divlje, nelegalne gradnje inicijativa je koju su pokrenuli Savez arhitekata Jugoslavije, Savez arhitekata Srbije, Društvo arhitekata Beograda i druga regionalna i gradska društva pre dvadeset godina, piše u broju dnevnog lista „Danas” za 19. april 2001.

Kako je navedeno u tekstu, predlozi su dostavljeni republičkom Ministarstvu urbanizma i građevina i Ministarstvu pravosuđa. Kao jedna od hitnih mera predložena je dopuna krivičnog zakonodavstva koje bi svojim odredbama bespravnu gradnju tretiralo kao krivično delo.

Dnevni list „Danas” doneo je intervju sa arhitektom Igorom Maričem, tadašnjim predsednikom Društva arhitekata Beograda, o degradiranun arhitektonskim urednostima, moralnoj i profesionalnoj odgovornosti arhitekata, ali i o praksi čije su posledice očigledne.

Igor Marić je i danas član uredništva časopisa „Arhitektura i urbanizam“, aktivni učesnik u radu strukovnih udruženja urbanista i arhitekata Beograda kao i u radu međunarodnih udruženja arhitekata, a u periodu od 1993. do 2010. godine bio je i povremeni saradnik na beogradskom Arhitektonskom fakultetu.

Intervju novinarke lista „Danas” Bojane Ćebić-Cvetković prenosimo u celosti.

Kompletna digitalna arhiva svih brojeva Danasa od 1997. do danas dostupna članovima Kluba čitalaca Danasa na portalu klub.danas.rs.

Bespravne izmene koje ugrožavaju autentične arhitektonske vrednosti i često narušavaju funkcionisanje i bezbednost objekata, još nisu zaustavljene. Šta strukovna udruženja arhitekata i urbanista predlažu tim povodom?

Inicijativa koju su pokrenula strukovna udruženja arhitekata Jugoslavije, Srbije, Beograda i druga regionalna i gradska društva predlaže ispitivanje mogućnosti postupnih prelaznih odredbi da se kroz kraći ili duži period ukloni bar deo nelegalno podignutih objekata.

Jedan deo da se preoblikuje a jedan da se zadrži ako za to postoje mogućnosti.

Predložene su visoke novčane kazne u vidu svakodnevnih kaznenih poena dok se objekat ne vrati u prvobitno stanje, visoke zatvorske kazne uz konfiskaciju imovine, visoke novčane kazne i gubitak radnog mesta za greške službenog lica koje kontroliše vraćanje u prvobitno stanje.

Predlog je da kaznama budu obuhvaćene kako tekuće tako, i sve dosad urađene bespravne intervencije, bez prava zastarevanja.

Kako Vi vidite razvoj arhitekture grada u vremenu koje je iza nas?

Beograd kao i njegova arhitektura nisu se razvijali ravnomerno. Često se događalo da bude naglašen jedan njegov deo na štetu nekog drugog koji je podjednako važan.

Postoje primeri koji potvrđuju tezu da planski i sistematičan koncept pri gradnji i planiranju grada nikada nije bio u potpunosti sproveden.

Na primer, tokom gradnje Novog Beograda, staro gradsko jezgro bilo je prilično zanemareno. Kada se iskazala potreba za individualnom izgradnjom tadašnja politika razvoja grada nije dozvoljavala da se lokacije opreme prema željama stanovnika.

Postoje i brojna druga pitanja koja dosad nisu ozbiljno razmatrana. Jedno od njih je pitanje izgradnje kuća sa stanovima za iznajmljivanje, ili montažnih drvenih kuća za siromašnije slojeve stanovništva kao i druge moguće tipologije stanovanja.

Postoje naravno i suprotni, pozitivni primeri. Naselje Bežanijska kosa je realizovano u skladu sa promišljenim urbanističkim konceptom i raznovrsnim projektima arhitekata sa beogradskog Arhitektonskog fakulteta i drugih projektantskih organizacija, što je rezultiralo jednim od najkvalitetnijih stambenih naselja u Beogradu.

Kraj dvadesetog veka, period tzv. postmoderne, doneo je nove ideje u svetu. Kako se to odrazilo na Beograd?

Tokom osamdesetih godina, u skladu sa opštim svetskim tendencijama, krenulo se sa rekonstrukcijom starog tkiva Beograda. U to vreme nije bio problem platiti visoku cenu za kvadrat stana.

Posle ere kredita i lako zarađenog dinara pažnja je usmerena na Novi Beograd koji je opremljen infrastrukturom i samim tim pogodan za razne graditeljske intervencije.

Pošto je potrošen i taj, uslovno rečeno „jeftini“ resurs, započeta je nekontrolisana gradnja, nadziđivanje i dogradnja postojećeg građevinskog fonda Beograda.

Tužna je činjenica da su se ogromna sredstva nekontrolisano i nekoordinirano utrošila u pretežno nakaradne dogradnje, sklepane kuće-kioske.

Istom stihijskom, nekontrolisanom izgradnjom blokirani su gotovo svi prilazi gradu. Ova nehigijenska naselja su bez ikakve regulacije ulica, kanalizacije i svega onog što bi jedno naselje trebalo da sadrži kao što su skverovi, zelene površine, prodavnice, škole i slično.

Kao odraz takvog stanja duha u Beogradu i dalje su ostali i opstali njegovi polovično razgrađeni prostori. To su Slavija, Terazijska terasa, Kosančićev venae, Dunavska marina, zatim Staro sajmište, Savski amfiteatar, jedno vreme popularizovan kao Europolis. Isti je slučaj i sa mostovima, uređenjem Kelemegdana, Topčidera i tako unedogled.

Šta biste Vi uradili sa nekim od ovih loših primera?

Kao prvo grad bi trebalo da se razvija sinhrono sa svim svojim delovima i funkcijama. Trebalo bi da neko vodi računa o njegovim potrebama, da ih prepozna i ponudi prava rešenja.

Ako postoji potreba za individualnom izgradnjom, treba je omogućiti. Ako se govori o unapređenju kvaliteta života u Novom Beogradu, onda to treba uraditi, a ne treba uništavati njegove alternativne vrednosti kao što su sportski sadržaji, zelenilo, značajni prospekti i slično.

Poznato je da Beograd i dalje ima potrebu za jednom velikom, reprezentativnom operom. Prilika da je dobije svojevremeno je propuštena i onda je urađeno ono što nije rešilo problem.

Na postojeće pozorište iz 19. veka dozidani su sadržaji koji prevazilaze mogućnosti postojeće scene.

Uz jasan koncept i malo više napora grad je mogao da dobije novo, saveremeno pozorište na drugoj lokaciji, a stari objekat bi bio sačuvan kao kulturno-istorijski spomenik.

Sve se ovo dešava zbog loših procena navodne nemaštine i često radi parcijalnih interesa.

Zašto se po vašem mišljenju takve nelogičnosti događaju?

Mi kao sredina često nismo bili u stanju da definišemo svoja opredeljenja i ostajemo u dilemi između želja i realnosti.

Tako na istom prostoru postoje sklopovi kakvi su „mega objekti“ a sa druge strane tezge.

Možda je najbolja ilustracija za takvo stanje trg Slavija kao geneza različitih ideja vezanih za taj prostor. Sa jedne strane taj trg oblikuju veliki objekat Narodne banke kao odraz megalomanskih ideja a sa druge se suočavamo sa kioscima i tezgama što je odraz prizemnih ideja o korišćenju gradskog zemljišta.

Na istoj lokaciji su i restoran Mekdonalds koji je smešten u na prečac rekonstruisanoj kući, zatim dva napuštena placa’i dva hotela.

Sve je na ovom prostoru pokušavano osim onog što jeste racionalno, logično i u okviru mogućnosti društva i jedne odlučne generacije koja bi krenula da taj posao obavi.

Stalno se navode izgovori o nerešenom saobraćajnom rešenju, skupom građevinskom zemljištu, kao i ideja o Slaviji kao „najznačajnijem skveru na Balkanu“, beogradskom Menhetnu… Da je grad Beograd trg Slaviju do danas izgradio na principima racionalnosti i prihvatio izgradnju objekata manje spretnosti i kvadrature sa više investitora, mogao je na tom prostoru da prihoduje za još dve Slavije.

Koji su problemi struke urbanista i arhitekata u tom poslu i koliko društveni sistem utiče na njih?

Grad je u svojoj biti velika proizvodna mašina sa svim onim što je u njemu i što nudi: zaposlenje, obrazovanje, kulturu, turizam, proizvodnju, estetski doživljaj, sigurnost, identitet i na kraju dom.

Urbanizam je usko vezan uz politiku, posebno u unitarnim sistemima kakav je bio naš, donedavno. Takvi sistemi mogu da ostvare i značajne rezultate mada je takav sistem u suštini nefleksibilan, jednostran, ograničavajući.

Struka u takvim sistemima nema dovoljno samostalnost da bi mogla da utiče na razvoj sopstvene delatnosti. Mogao bih primetiti da ni u pluralnim sistemima struka nije generator razvoja mada delimično može da kontroliše sopstveno delovanje i tako posredno da utiče na državu.

Mi smo sada zemlja u tranziciji, kako se to odražava u ovoj oblasti?

– Tokom otvaranja i oslobađanja od naslaga prošlosti i suočavanja sa slobodom za sve vrste delatnosti javljaju se glasnici koji negiraju kontinuitet, odnosno sve što je do sada urađeno, postavljajući se iznad struke mada i sami njoj pripadaju.

Drugim rečima pomenuo bih profesionalnu etiku kao važnu odrednicu u našoj struci, koju danas mnogi zaboravljaju.

Kada je planirana gradnja Narodne banke na Slaviji, Arhitektonski fakultet i Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije kao i veći deo struke javno su se oglasili i bili protiv sadržaja velikih objekata na Slaviji. Razlog za ovakav stav je bio da će preveliki gabarit i namena objekta ugroziti duh i strukturu tog prostora Beograda tradicionalno usitnjene matrice, raznorodnih sadržaja.

Kao što se zna, ovakva sugestija struke nije uvažena već je politika nadvladala struku. Nažalost, izgrađen je samo deo predviđenog kompleksa tako da se ne može doneti konačan sud o estetskom dometu tada odabranog rada, mada je svima jasno da je ovo danas polovično i neprivlačno rešenje.

Slična situacija se dogodila i sa izgradnjom TV Pink. Struci se zamera što je taj objekat izgrađen. Po mom mišljenju namena objekta nije primerena lokaciji. Objekat je van konteksta u odnosu na okruženje, međutim, u fizičkom smislu samo okruženje nije definisano, ne postoji celovit plan niti predstava kako bi trebalo da izgleda. Taj objekat u neku ruku može da generiše taj prostor. Sama arhitektura televizije, nezavisno od ukusa pojedinca, jeste na visokom profesionalnom nivou i kao takva je zapažena. A to da li je objekat bespravno izgrađen, žiri Salona arhitekture koji je dodelio priznanje, nije mogao da zna.

Arhitekte nisu građevinski inspektori niti policajci. Pitanja iz domena prava se rešavaju na drugi način.

Postoji onda odgovornost arhitekte?

Struka može da odgovora za rezultate rada svojih članova ako joj je dato pravo da ih kontroliše. U suprotnom, odgovornost može da bude samo pojedinačna.

Predložili smo Ministarstvu za urbanizam i građevine da nam omogući formiranje profesionalne komore arhitekata koja bi izdavala i oduzimala licence za profesionalno bavljenje strukom. Svi odgovori Ministarstva zasad su pozitivni što nam uliva nadu da će se stanje u arhitekturi i urbanizmu promeniti nabolje.

Arhitekta bi trebalo da ukazuje na negativnosti ali za tako nešto bi trebalo stvoriti ambijent i ukazati na vredna i kvalitetna rešenja kojih u Beogradu ima dosta.

Kako ste Vi iz stručnih arhitektonskih udruženja reagovali na sve što se dešavalo u gradu? Mislim na nadogradnje, tzv. urbanističku „mafiju“, i razne druge neregularnosti?

Nije nam bilo lako da posmatramo sve ono što se događalo oko nas svih proteklih godina.

Mnogo objekata je naruženo, fizionomija grada je čak delimično izmenjena ali profesionalna udruženja su reagovala i borila se koliko su bila u mogućnosti.

Napisana je Povelja o zaštiti Beograda. Veće Velike nagrade arhitekture Saveza arhitekata Srbije je ukazivalo na vandalizam.

Sinonim za to bila je dogradnja Dečje klinike u Tiršovoj ulici. Organizovali smo izložbu sa temom ruženja grada.

Često nas prozivaju i vređaju i poistovećuju sa tzv. „urbomafijom“ ili se generalno ističe da je struka kriva za ono što nam se dešavalo u prostoru. Kao da arhitekte imaju moć da prave haos, kao da su oni ti koji potpisuju razne sporazume, prave dugoročne strategije, upravljaju sudstvom, policijom….

Arhitekte ne negiraju da pojedinci snose deo odgovornosti ali stručna udruženja su se uvek protivila svakoj uzurpaciji prostora. Naš glavni problem je što ne možemo da kontrolišemo investitora a posebno onog koji gradi bez dozvole.

Kako je iz ugla arhitekte pre 20 godina izgledao Beograd i njegova urbanistička budućnost 2
Corax karikatura za 25. april 2001. godine/Foto: Klub čitalaca Danasa

Na koji način je struka delovala tada?

Arhitekte i urbanisti su pokušali da preko konkursa ožive i stručnim kvalitetom oboje graditeljsku delatnost, što je u okolnostima bezakonja zaista bilo veoma teško.

Organizovano je u Srbiji više od stotinu konkursa, a od toga barem polovina u Beogradu. Dodeljeno je mnogo nagrada od kojih je više realizovano i koje predstavljaju značajan doprinosi arhitekturi grada.

Takvi su primeri palata u Knez-Mihailovoj ulici: Geneks kristal, Progres, zatim niz kuća u bulevaru Kralja Aleksandra, i drugi.

Naši studenti dobijaju međunarodne nagrade, Arhitektonski fakultet je priznat u svetu.

Postavio bih i ja jedno pitanje: Da li struka podleže kolektivnoj krivici ili oni koji je kritikuju zaboravljaju da su bili sve vreme ovde sa nama i često svojim odlučujućim uticajem kreirali postojeće stanje?

Kako vidite vreme pred nama?

Smatram da nastupa vreme u kome današnja generacija i mladi koji dolaze mogu i moraju da pokažu kako treba uređivati grad koji svi volimo.

Prvenstveno bi se trebalo odlučiti za ciljeve koje je moguće ostvariti. Slavija ovakva kakva je nije „ostavština za budućnost“ već ispit za sadašnjost.

Zašto ne nastaviti sa izgradnjom Terazijske terase prema već započetim projektima koji su dobili prvu nagradu na arhitektonskom konkursu?

Trebalo bi ponuditi lokacije za individualnu izgradnju ali sa druge strane neophodno je kažnjavati bespravnu gradnju i uklanjati ono što ruži grad. Važno je da arhitekte upravljaju svojom strukom kako bi bili u potpunosti odgovorni za nju.

Koje su vaše poruke?

Moram da kažem da bi arhitektura i kultura stanovanja morali da uđu u školske programe i javnu edukaciju.

Zalažem se za dijalog i javnu kritiku koja može da pomogne koheziji između struke i javnosti, za nove ideje, kako one realistične i danas ostvarljive, tako i one futurističke i vizionarske jer razvoj grada morao bi da prati ova dva toka razmišljanja.

Beograd ima mnogo prostora na kojima mogu da se iskažu generacije graditelja u najboljem svedu. Mislim da bi trebalo napraviti radionicu za popravku grada od svega lošeg što je u poslednje vreme učinjeno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari