Kako je Srebrenica bila moguća? 1Foto: EPA-EFE/ FEHIM DEMIR

Zločin u Srebrenici dogodio se pune četiri godine nakon početka rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Rat u Bosni i Hercegovini je od početka 1992. godine bio genocidan, jer je politika zvaničnog Beograda podrazumevala etničko čišćenje.

Ono je kroz različite forme nasilja i zastrašivanja, odnosno terora, imalo za cilj da Bošnjake sa teritorija na kojima su stolećima živeli, prvenstveno onih duž reke Drine, otera, kako bi se stvorile čiste srpske etničke teritorije. Etničko čišćenje nisu izmislili Srbi. Međutim, uznemirava činjenica da se ono odvijalo, uprkos svim informacijama kojima se raspolagalo o masovnim ubistvima, maltretiranju, uništavanju kulturne baštine, pljačkama privatne imovine, masovnom nasilnom transferu ljudi…

Etničko čišćenje cilj a ne posledica

Etničko čišćenje je bilo cilj rata, a ne njegova posledica. Postavlja se pitanje: kako je Srebrenica uopšte bila moguća? S jedne strane, odgovor je u nečinjenju međunarodne zajednice, koja je prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida (iz 1949) bila obavezna da deluje, odnosno da (ga) „spreči i kazni“. Konvencija o genocidu definiše genocid kao „bilo koje delo počinjeno s namerom da uništi, u celini ili delimično, nacionalnu, etničku, rasnu ili versku grupu, kao što su: ubistvo pripadnika grupe, nanošenje teških fizičkih ili psihičkih povreda pripadnicima grupe, hotimično nametanje određenoj grupi uslova sračunatih na to da, u celini ili delimično izazovu fizičko uništenje nametanjem određenih mera s namerom da se spreči rađanje u nekoj grupi, prinudno preseljenje dece iz jedne grupe u drugu“.

Genocid u Srebrenici bio je deo srpske strategije koja je Srebrenicu, zajedno sa Žepom i Goraždem, smatrala tačkama na „muslimanskom koridoru“ (tzv. „zelena transferzala“) koji povezuje Sarajevo i Tursku preko Sandžaka, Albanije i Kosova. Po ovom tumačenju, to je bila svojevrsna opasnost za čitavu Evropu, pa je zbog toga Srebrenica bila na meti Ratka Mladića još od 1992. godine. Ta interpretacija rata još uvek je aktuelna u Srbiji. Ona je utoliko prisutnija, kako se u Hagu sve više obelodanjuju počinjeni zločini i njihova monstruoznost.

Kredibilitet proklamovanih demokratskih i moralnih vrednosti zapadnih zemalja, događajima u Srebrenici bio je doveden u pitanje. Međunarodne snage, koje su štitile Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN jednostavno su ovaj grad predale srpskim snagama koje je predvodio Ratko Mladić. Holandski bataljon, koji je štitio Srebrenicu i Žepu je, ne reagujući, posmatrao kako vojska bosanskih Srba osvaja zone bezbednosti – Srebrenicu i Žepu, da bi potom hladnokrvno, naočigled celog sveta, likvidirala oko 10.000 muških civila, ne birajući ni godine ni uzrast.

Moralne dileme u svetu

Sa moralne tačke gledišta, Srebrenica je bila prekretnica u bosanskom ratu, ali istovremeno i simbol ravnodušnosti i ignorancije zapadnih zemalja. Genocid u Srebrenici usledio je nakon genocida u Ruandi, gde je ubijeno oko milion ljudi, što je međunarodna zajednica takođe ignorisala. Zato je Srebrenica, osim u Srbiji, isprovocirala ozbiljne moralne dileme svuda u svetu. Zato je ubrzo usledila završna strategija međunarodne zajednice koja je Franju Tuđmana, Aliju Izetbegovića i Slobodana Miloševića odvela u Dejton.

Srebrenica je tačka na kojoj se zapadna civilizacija „prelomila“ i vratila svojim izvornim vrednostima. Onim antifašističkim, na kojima sada i počiva. Osuđeni su i odgovorni za zločin genocida u Srebrenici, među kojima i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Radislav Krstić i još neki oficiri Vojske RS.

Samo je Srbija ostala izvan tog procesa. Još uvek se negira broj nestalih i ubijenih. I ne samo to. Tvrdi se da nije reč o civilima, već o vojnicima. Ipak, u Srbiji postoje pojedinci, grupe i organizacije koje Srebrenicu doživljavaju kao sopstvenu odgovornost i sopstveni stid.

Brojni naučnici koji su se u drugoj polovini XX veka bavili genocidom saglasni su u sledećem

Mora se praviti razlika između genocida i drugih masovnih zločina. Definisan kao „delo počinjeno s namerom da uništi u celini ili delimično nacionalnu, etničku, rasnu ili versku grupu“, genocid je najgnusniji oblik zločina u istoriji čovečanstva. To objašnjava zašto se drži u tajnosti, zataškava, poriče i relativizuje.

Do genocida dolazi u teškim krizama države i društva. Ali, nikada iznenada, neočekivano i spontano.

U teškim državnim krizama, neka, kako je poznavaoci etiologije i geneze genocida nazivaju, „nemilosrdna elita“ može da preuzme organizaciju države i da putem masovne mobilizacije naroda ojača svoju moć. Političko ponašanje i odluke takvog rukovodstva od odlučujućeg značaja su za izvršenje genocida. Smer genocida je: „odozgo nadole“ a ne „odozdo nagore“. Otuda je za sve ono što se dešava najodgovorniji najviši državni vrh.

Genocid je izuzetno složen proces. Ima početak, struktuisani tok, koji ima svoje faze, svoj kraj, koji obično donosi intervencija. Ovim procesom se „upravlja, on je organizovan i manje više koordinisan… Genocidna dela veoma brzo prelaze u rutinu… Genocid dobija ubrzanje poput zamajca… Čim prođe prva faza, točak se okreće sve brže dok ne postigne maksimalnu brzinu i nastavi da se nesmetano okreće“… Izvršenje genocida podrazumeva masu učesnika, podelu poslova, odsustvo pisanih odluka, šifrovan jezik i zaveru ćutanja: „Što su zločini teži, njihovi počinioci se sve više drže zajedno.“

Ideologija ima presudan značaj za pojavu genocida. Ona povezuje rasne ideje i oblike radikalnog nacionalizma koji doprinose stvaranju ekstremne klime; obeležavaju grupe i kategorije koje su meta genocida; daju legitimitet i nalaze opravdanje dok genocid traje, a njegovim počiniocima prenose orijentaciju, namere i svrhe.

U toku genocida žrtve postaju sve ranjivije i nezaštićenije. Mogućnosti da se odupru uništenju ne postoje. Zato su svi koji su proučavali genocid kao pojavu saglasni u sledećem: „Da se u procesu proučavanja, procenjivanja i donošenja suda o genocidu ne bi izgubila neka važna nit, čini se da je najbolje da se sudbina žrtava, kao bitan orijentir, nikako ne gubi iz vida.“

Saopštenje Helsinškog odbora 13. jula 1995.

Povodom osvajanja Srebrenice snaga bosanskih Srba, Helsinški odbor najoštrije osuđuje ravnodušnost kako domaće javnosti, tako i UN, s obzirom da se radi o tzv. zaštićenoj zoni, koju su bile dužne da štite. Ova situacija predstavlja opasan presedan i otvara mogućnost širenja ratnih sukoba i zauzimanja ostalih tzv. zaštićenih zona u BiH. Helsinški odbor smatra da UN bez odlaganja moraju da stanu u zaštitu, kako građana BiH tako i sopstvenog autoriteta.

S obzirom da prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida najnovije stradanje Muslimana u srebreničkoj enklavi nosi elemente genocida, Helsinški odbor zahteva da međunarodna zajednica izvrši jak pritisak na bosanske Srbe kako bi se poštovali elementarni međunarodni standardi u zaštiti prognanika.

Glavni istražitelj za Srebrenicu Žan-Rene Ruez: „Srebrenica je sasvim posebna“

„Srebrenica je zaista sasvim posebna. Istrebiti toliku masu ljudi za četiri dana, organizovano i sistematski. Ukoliko i nije bilo genocidnog instinkta pre toga, postojao je tada. Da je rat nastavljen sa takvim ljudima, koji su imali moć da rade što su radili, ne želim ni da pomislim šta bi moglo da se desi. Zamenili bi autobuse vozovima, a male pogone smrti betonskim fabrikama. Sam bog zna… Bilo je to i suviše organizovano, čak i ako nije unapred promišljeno, nažalost, to je vrhunac etničkog čišćenja započetog 1992. godine…

Ono od čega mi je muka i čega se grozim jeste značenje metoda korišćenog u Srebrenici koji prevazilazi užase rata širom bivše Jugoslavije. To je nešto stvarno strašno za srpski etnicitet, ali, na nesreću Srba, ljudi koji su to uradili su Srbi. Nije reč samo o tome što se je desilo. Da su to bili besni, pijani huligani koji su nagrnuli na neko mesto i iz osvete ili bilo kojih razloga pobili sve živo, to bi bio odvratni primer sposobnosti čoveka da čini zlo. Ali to je ništa, to je kao kafanska tuča u poređenju sa svim značenjima onoga što je urađeno u Srebrenici. Zato što je ono što su uradili u Srebrenici upravo to. Nekoliko konvoja autobusa i kamiona koji se kreću sa lokacija gde su koncentracije zarobljenika, sve u tri dana. Oficiri bezbednosti pre toga traže i odabiru mesta ubijanja. Zameni te konvoje autobusa vozovima, zameni mesta zatvaranja većim takvim mestima i kakvu sliku dobijaš: 1943. godina. Nemačka. Nacistička Nemačka. To je apsolutno užasno. Rekao sam jednom političaru, koji je u svemu tome od 1992. godine, da se očevi ovih koji su to uradili sada prevrću u grobu.“

Monitor, br. 548, 19. 4. 2001. i 549, 27. 4. 2001.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari