Kako su Danas i kafane "odredile" poslednje 24 godine u Srbiji? 1"Mala Slavija" Foto: Stanislav Milojković

Ljudima je potrebno da mijenjaju misli. Potrebno im je da se okupe, da se vide, suoče, da se međusobno izjadaju i da – na trenutak za stolom – da ne mrze jedan drugoga, barem ne one prisutne (…) Ljudi se okupljaju da se uvjere i da druge uvjere o svojem identitetu – napisao je jedanput Tin Ujević. Tu bi negde i mogla da počne priča o Danasu i (njegovim) kafanama.

U ona vremena, a to nije bilo davno, kad nije bilo „onlajn“ novinarstva (i svega ostalog), i kad nije bilo (drastičnih) koronično-pandemijskih situacija, nije se moglo desiti da se neka redakcija – novinska, radijska ili televizijska (novomediji su tek bili u razvojnoj fazi, takoreći prednatalnoj) – „posadi“ na nekom „pustom ostrvu“ gde kancelarijski miševi gospodare, sve misleći da su tu za svagda i svakoga. Bez alkoholnih isparenja.

Tako je te 1997. godine, 9. (istorijskog) juna i Danas našao svoju poziciju, u Ulici Vatroslava Jagića, kod Đerma. Na početku je bio „Gradac“, odmah preko puta magacina Slavija banke u koji se Danas uselio. Nije prošlo mnogo vremena da se isti prostor prozove „Grujac“, u čast prvog glavnog i odgovornog urednika novina koje su, odmah i hitno, proglašene državnim neprijateljem. Ali, tada je državnih neprijatelja bilo mnogo.

Rezervni položaj

„Gradac“ je bio kafana preko puta prve redakcije Danasa, rezervni položaj uredništva i novinara; ljudi iz prve postave pamtiće ga po tome da su tu mogli da porazgovaraju sa legendarnim Nikolom Burzanom, jednim od osnivača Danasa. I po simptomatičnom detalju: vrlo brzo posle danasovaca u Gradcu je počeo da ordinira četnički vojvoda Siniša Vučinić sa još nekim opskurnim tipovima. Pričalo se da je gazda, odnosno zakupac, strastveni kockar, pa i to da se vadio računima koji pokatkad nisu imali logike.

U „Gradac“ su dolazile i kolege iz drugih redakcija, bilo je na tom toponimu i različitih vrbovanja, ponuda (neke su bile i prihvaćene), tu se pričalo (i) o temama za sledeće brojeve, o onome što je urađeno i propušteno. Bilo je i nekog muvanja, flertova, ljubavi, rastanaka… Ah, ljubav, i sve ostalo.

Bilo je tu i neverovatnih priča, poput one, u sred bombardovanja, kad je stigao boks (perfektno zapakovanog, sa sve crvenim tračicom) „laki strajka“ sa iseckanim Večernjim novostima. Ali, cigarete su tada bile na ceni, gotovo kao suvo zlato.

„U kafani se, kad se suprotstave mišljenja, potežu teški argumenti od stakla, ali upravo u kafani možete naučiti da postoji i druga tura, da treba sačuvati one mostove koji vas vezuju sa vašim sapatnikom za stolom, za još jednu rundu pića, a toga nema u našoj kulturi“, rekao je Bogdan Tirnanić 1984. godine.

Došlo je nakon izvesnog vremena i do separatisanja, deo redakcije, predvođen gostom-urednikom Slavišom Lekićem (dodatak Fenjer), preselio se u „Zlatni opanak“, na Bulevaru; ništa lično, tek, „Opanak“ je postao druga destinacija, poprište brojnih rasprava, pametovanja, prepričavanja antologijskih, neviđenih tekstova (nikada nisu viđeni, jer nisu napisani). „Razgovori o ženama, političke teme“, rekao bi Arsen Dedić.

U stalnoj ekipi bili su, osim Lekića, Srđan Valjarević, Zoran Pavić, Živa Vekecki, Zoran Nikolić Zozon, Branko Mirković Mirkan, svraćali bi Ivan Mrđen, Vlada Radomirović, Vlada Stanković, Jelka Jovanović, Nataša Bogović, Bojan Tončić, Dragan Stošić…

Iz tog vremena ostao je Sale konobar, koji je, ispostaviće se, s pravom popio pedalu iz „Gradca“. Mesecima ga niko nije pitao ništa o računu, ređale su se ture, plaćalo se obično na kraju. Pouzdani izvori (poznati redakciji) govore da je neko iz startne postave jednom pogledao račun iz one prepotopske blok-kase. Sale zaračunao i dve porcije palačinki sa šlagom. Veli, ostalo od računa prethodnih gostiju sa nekog od stolova. Važi, Sale. Posle mesec dana ista priča: dve porcije palačinki viška, ostalo od drugih. Čekaj, Sale, ne kopčamo se na leđima, nije bilo nikog ko je jeo palačinke, ni za ovim stolom, ni u celoj kafani, beše utvrđeno.

Izbaciše naši ortaci Saleta. Osta „Opanak“ zborno mesto. Gruja je, široko osmehnut, znao da ponekad, sa dozom finog cinizma, za neki stav iznet na sastanku Kolegijuma, kaže kako „dolazi iz Opanka“.

Zborno mesto i utočište

„Opanak“, dakle, zborno mesto i utočište. Suvlasnici su nam širom otvorili vrata kad su prostorije redakcije 13. oktobra 1998. sudski izvršitelji, predvođeni Miljkanom Karličićem (danas advokat, zlopamtila smo), jurišnikom Socijalističke partije, zapečatili naš radni prostor. Zbog „širenja straha, panike i defetizma“. Nismo širili, al’ da smo lajali – jesmo. I grizli, da zaboli. I Slobu i Miru i Šešelja, dugačak je spisak.

U „Opanku“ su, nakon što je redakcija pripremila broj koji neće izaći, sačekane vesti ABC njuza o početku intervencije NATO i čule su se prve sirene. Suvlasnici, kakogod se zvali, stvarno su bili ortaci: u vreme bombardovanja predavali su kafanu na noćno upravljanje Vekeckom i Valjareviću, „kol’ko da smire živce“.

Uz „Gradac“ i „Opanak“ povremena destinacija bio je „Mornar“, u centru, preko puta Doma omladine. Isprva je većina bila u antivarijanti, zbog zveri iz Politike i Radio Beograda za susednim stolovima. Svi sukobi sa njima ostali su, na svu sreću, verbalni. Gotivila nas je konobarica Marija i mi nju, najčešće u vreme skupština NUNS, demonstracije, neke frke po gradu i slične svetkovine. Subotom je skupina odmetnika često ordinirala u zemunskoj birtiji pored Dunava „Kajak klub“, a po njegovom zatvaranju u „Radeckom“, na samoj obali.

Poslednji dan u staroj redakciji obeležen je vrlo emotivno u „Kajmakčalanu“ (nekad u Ulici Žarka Zrenjanina, sada Vojvode Šupljikca); nije baš bilo suza, ali neke neiskazane tuge jeste. Ostali smo do pred ponoć i da sačekamo NATO „kvarenje priče“ – bio je 29. april, dan kad je srušen Avalski toranj. Posle potmule eksplozije konobarica je kazala da je krajnje vreme da krene kući. I za nas je bilo krajnje vreme.

Prizemlje redakcije

Onda je došao 1. maj. Preseljenje u sadašnji prostor, u Alekse Nenadovića. Eto ga i „Lovac“, nadaleko čuveni restoran sa dobrom hranom u kojem je divljač bila na meniju. Bivša koleginica, Dragana Luković, kad je majka pozove, a sedi s nama u „Lovcu“, imala je običaj da kaže: „Mama, u prizemlju redakcije sam.“

U Bašti i unutrašnjosti „Lovca“ radili smo intervjue, dočekivali goste, političare, umetnike. Najveću čast učinio nam je, sedajući za naš astal, Bata Stojković. I ostao cele noći. Ali to je već druga priča. Tu je, u avgustu 2000. Predrag Mitić napravio poslednje snimke Ivana Stambolića, koji je sedeo sa Grujom i Coletom Kovačevićem iz nekadašnje Koalicije Šumadija.

Novinarima je „Lovac“, da se ne lažemo, uvek bio preskup; nije imao popust za stalne goste, po lošoj ugostiteljskoj logici „doći će oni svakako“. Uvek smo, nekako, imali osećaj da smo zakinuti, zato smo svako malo, posle nekih sukoba, odlazili u mračni socrealistički bife hotela Slavija i u kafanu „Čubura“, gde su nas gazda Raša i njegova porodica baš zavoleli.

U „Lovcu“ su se iskristalisali i delovi kafane u kojima su, u mirnom suživotu, divanili izvođači radova i „vladike“ (jedan je predpetooktobarski revolucionar sa juga Srbije kazao „Ne mogu ja sad da pričam s popovi, mogu samo s vladike“).

U „Lovcu“ je, da ne zaboravimo, negdašnji savetnik predsednika Tadića, sadašnji Krle, prvi put „popušio“ u Danasu. Onog trenutka kad je rekao da Demokratska stranka ne može Danasu da plati „izborni oglas“ jer mora da kupi Politiku i RTS. Nadam se da sam ga podsetio.

E, onda je došla „Mala Slavija“. Nama u Danasu draga jer je osnovana pod istim ili sličnim uslovima kao i Danas. Nekad, davno, Danas je osnovalo 17 novinara, proteranih iz Naše Borbe, mnogo godina kasnije „Malu Slaviju“ osnovalo je sedam-osam (uglavnom) kelnera, proteranih iz „Lovca“.

I da završimo ovu priču rečima Mirka Kovača, doduše, o piscima, ali, zar novinare ne računamo u pisce?

„Oduvijek se u književnim birtijama rado ćaskalo o piscima i njihovim porocima. Tko je znao više zgoda iz poročnog života nekog pisca, taj je bio jači stručnjak za književnost. Velika su književna imena ušla u legendu po pijančenju; ta je legenda postala neodvojiva od njihovih djela. Napijalo se u svim epohama i valjda još od prve pisane riječi. Pisci su cugali iz gušta ili poze, radi okrjepe duše, u slavu boeme, slijedeći književnu tradiciju pića, oponašajući jedni druge, iz očajanja ili ovisnosti, liječeći ljubavne jade ili kakve druge boljke, iz bunta i straha od smrti, u bijegu od samoće ili jadu emigracije. Cugalo se iz tko zna kojih sve razloga, mističnih, duševnih, samoubilačkih, porodičnih, seksualnih. Ili da bi se slobodom takvog izbora sablaznilo buržuja. Da bi se potisnuo osjećaj krivnje, stvarne ili fiktivne; osjećaj grijeha prema voljenim osobama. Da bi se plakalo i sjećalo, da bi se „zidale kule u zraku“. Da bi se zaboravilo. Ali svaki je od tih cugaroša nastojao definirati barem dvije stvari: zašto piše i zašto pije? Na oba pitanja ostalo je mnogo proturječnih odgovora.“

Kod Pere i ostalih

Danas je, jedno vreme, imao i, da tako kažemo, svoju privatnu kafanu – nazovimo je „Kod Pere“, u prostoru u kome se sada nalazi Sportska rubrika. I to se nije slučajno desilo, jer i u nekadašnjem, prvom prostoru u kome je obitavala redakcija Danasa, sportska rubrika jeste bila nešto kao kafana. Pitajte Živu i Valjarevića.

I, u, nažalost, u ovom tekstu nespomenute kafanske prostore za koje je Danas, i te kako, vezan, pomenimo još i „Čubursku lipu“, „Užice“, hotel „M“, kao i „Dunavski dragulj“ u Kostolcu…

Godina 1998, 13. oktobar

Pomoćnik ministra Miljkan Karličić doneo je rešenje Ministarstva za informacije Republike Srbije kojim se privremeno zabranjuje rad preduzeća za novinsko-izdavačku delatnost „Dan Graf“ na izdavanju dnevnog lista Danas, koje je potpisao republički ministar za informacije Aleksandar Vučić. Nakon što novinari odbijaju da napuste prostorije redakcije, dolaze Karličić i policajci, a isto veče u prostorijama Danasa je održana improvizovana konferencija za novinare na kojoj je ukazano na „zakonsku neutemeljenost ovakvog pokušaja zabrane lista i potrebu da se šira javnost odupre najnovijem aktu napada vlasti na medije“. Kolumnista lista Vreme Teofil Pančić atmosferu u redakciji opisuje „kao na srpskim sahranama“ – „mi se družimo, ali to je jedino što možemo da radimo trenutno“.

Mračno doba

Početak jeseni 1998. protekao je u znaku pretnji bombardovanjem, za dlaku izbegnutih. Tek što je ta opasnost nakratko uminula, dogodilo se očekivano, ali zlo koje je prethodno posmatrano samo u kontekstu bombardovanja („Doneće novi zakon, uništiće nas dok budu padale bombe“). Ipak, čak i bez bombi, novi Zakon o javnom informisanju usvojen je 21. oktobra 1998. i počelo je jedno prilično mračno doba.

Gledano iz današnje perspektive, za medije u Srbiji bilo bi daleko bolje da je to bombardovanje stvarno počelo u septembru/oktobru, nego u martu iduće godine. Jer, za tih nekoliko meseci, sudije prekršajnih sudova, kao i tadašnji ministar informisanja Aleksandar Vučić i njegovi partijski i koalicioni drugovi toliko su iscrpeli i prestravili novinare i medije, da se ovi zapravo nikada nisu oporavili, a 24. mart dočekali, u profesionalnom i ljudskom smislu, kao živi leševi.

Kazne, eh…

Od usvajanja Zakona o javnom informisanju 20. oktobra 1998. do 15. februara 2001, kad je i zvanično ukinut, mediji su kažnjeni 67 puta, u ukupnom iznosu od 30 miliona dinara, odnosno približno 2,5 miliona tadašnjih maraka.

Prva kazna izrečena je listu Evropljanin 24. oktobra 1998, a poslednja listu Danas 9. avgusta 2000.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari