Koraks: Neverovatno koliko se ljudi plaše Vučića 1Foto: Fonet / Aleksandar Levajković

Kinezi imaju godinu svinje, majmuna, pacova, zmije a ja sam za novogodišnji broj „Danasa“ napravio kalendar za 2018 – godinu Vučića – kaže Predrag Koraksić Corax, ovogodišnji laureat nagrade „Pravi primer Novog optimizma“, dok nam ekskluzivno u svojoj sobi pokazuje karikature za svaki mesec.

Branislav Guta Grubački, inicijator Pokreta „Novi optimizam“ i ja stojimo natkriljeni nad računarom, gledamo kalendar i smejemo se. Corax je zadubljen, kao da još uvek odmerava da li je sve dobro ispalo, raspoložen je i srdačan, ali baš i ne deluje kao da jedva čeka da razgovaramo. Držim se onog što je Guta samouvereno tvrdio pre nego smo došli – da je ovo baš „elegantna varijanta““ iako su u jeku pripreme pred tribinu u „Centru za kulturnu dekontaminaciju“, gde će se znameniti gosti okupiti baš povodom nagrade koju je Corax dobio. Gotova je i karikatura za sutrašnji „Danas“. Pokazuje nam je. Predsednik leži u krevetu ali ne spava. Svašta mu se mota po glavi. Pored kreveta, na natkasni, čaša s vodom, a u njoj zarđala kašika.

Vi baš ne date predsedniku da pobegne od te kašike?

– Dobro… Nije to baš njegov atribut, nego njegovog političkog oca Šešelja. On ga je u stvari ispilio. Vučić se izlegao iz tog gnezda i zato ja njemu prilepljujem tu kašiku jer je to njihov alat. Bez toga priča nije završena. Kašika uvek mora tu da stoji kao začin.

Je l’ se nekad i sami smejete dok radite karikature i šta je za vas ključno da bi one bile dobre?

– Ne smejem se, a kod karikature je najbitniji štos i to koliko je on efektan. Meni je to najvažnije. Bitno mi je i da sve bude jednostavno, odmah shvatljivo, kao šamar, da se odmah razume i da karikatura ima poruku. Kad sam razgovarao s pokojnim Radomirom Konstantinovićem, a često sam dolazio kod njega, kazao mi je nešto što je, čini mi se, najvažnije za svaku karikaturu – da se, kad je čovek gleda, u tom trenutku oseća superiorno, bez obzira na to kakva je stvarna situacija.

Mislite da, ma koliko da je stvarnost teška, karikatura pomaže da se čovek oseća nadmoćnim u odnosu na one koji mu kroje sudbinu, na političare vlastodršce?

– Naravno. Ako se radi o političkoj karikaturi i ako se radi o ljudima koji to zaslužuju pošto zloupotrebljavaju vlast. Oni i treba da budu poniženi karikaturom, a običan čovek da se oseti superiornim. To je naročito važno kad je strahovlada u pitanju.

Kakav je tretman karikature i njenih autora u Srbiji? Da li vas povredi ako neko ne razume vaš rad?

– Ima dosta onih koji ne razumeju moje karikature. Vučić je pomešao prostitutku sa striptizetom, LJilja Smajlović isto jednom nije shvatila da je nisam nacrtao kao vešticu. Mene to ne povređuje. Smešno mi je. A kada je reč o statusu karikaturista, e to zavisi od toga imamo li slobodu štampe. Somborac radi, Duško Petričić može da radi onako kako misli da treba. Ali, u suštini, nema prostora za karikaturiste. Možda bi se pojavili novi talenti ali nemaju gde da objave svoj rad. Za tu vrstu političke karikature koju mi radimo ima vrlo malo mesta u medijima. A i ti mediji u kojima može da se objavljuje su jako siromašni. Nemaju para. Jedino da radite kao volonter, kao Guta… (smeh)

Jednom sam vas pitala šta je vaš životni kredo a vi spremno odgovorili „Biću dobar sve do smrti“. Zašto i da li je teško biti dobar?

– „Biću dobar sve do smrti“ je naslov knjige mađarskog pisca Zigmunda Morica, koju sam ja pročitao negde u pubertetu. Taj naslov i taj stav su mi se strahovito svideli. Zapamtio sam ih i to mi je ostalo kao životna deviza. Odlučio sam da se isto tako ponašam. A, da li je teško biti dobar. Pa, teško je. Nije jednostavno.

Dobićete još jednu nagradu, sada Dobar primer Novog optimizma. Šta biste rekli u tom kontekstu o sebi?

– Ne volim da govorim o sebi. Ta vrsta priče predstavlja napor za mene. Nije to neka lažna skromnost. To što sam dobio ovu nagradu važnije je za „Novi optimizam“ nego za mene. Ne volim publicitet – da me sad tamo vode – kao neku mečku, da me pokazuju (smeh). To ne volim zaista.

Bilo je mnogo lomnih momenata u vašoj karijeri, šta vas je na tom profesionalnom putu najviše pogodilo?

– Mnogo toga, ali sam zapravo posle svake takve situacije bio na dobitku.

Zato što ste bili dobri?

– Ne, nego zato što sam bio dosledan (smeh)… Da li bih ja postao poznati karikaturista da me nisu izbacili iz „Novosti“? Ni tada nisam hteo da pristanem da radim ono što su tražili od mene. To je bila moja odluka. Tad me Rade Brajović kažnjavao, odbijao mi od plate, nisu mi objavljivali karikature, pošto sam odmah shvatio o čemu se radi i udarao po Miloševiću. Tri godine sam imao proces u „Večernjim novostima“, gde sam radio dve i po decenije, bio urednik karikature, vodio konkurs za nagradu „Pjer“. Bila je takva situacija da ja nisam hteo da sam odem odatle podvijenog repa nego da mi oni daju otkaz. Međutim, tadašnji pravilnik o radu im to nije omogućavao. Dugo je trajao taj spor. Mene je nekoliko advokata branilo i na kraju su promenili pravilnik. U tim stavkama je, između ostalog, bilo da ko se ne slaže sa uređivačkom politikom „Novosti“ može da ide. A uređivačka politika je bila Šešeljeva. On je tamo skoro svakog dana dolazio. Ali u suštini taj i svi kasniji događaji su se odvijali u moju korist.

Koraks: Neverovatno koliko se ljudi plaše Vučića 2

A vi postajali sve bolji i bolji – kreativno ste eksplodirali?

– Paradoks. Što je bila teža situacija, apsurdnija i gluplja, sve je išlo na moju vodenicu.

I stvarnost vam je išla na ruku. Karikatura ipak opstaje zahvaljujući budalama a ovde je u tom pogledu eldorado, kako ste sami jednom rekli. Vi biste, znači, u Švajcarskoj propali?

– Pa, ne bih propao, nađe se uvek… Imam ja tog kolegu, baš iz Švajcarske koji je morao da se bavi našim problemima. Imali smo zajedničku izložbu ovde, „Ukršteni pogledi“, koja je posle išla u Švajcarsku. On je jedini karikaturista u Evropi koji je razumeo šta se ovde dešava i nije crtao Srbe sa noževima u zubima kao Plantu iz „Monda“. To je bila takva propaganda, generalizacija… gde nije pravljena razlika između zločinaca i naroda. Ako je Mladić takav onda je i ceo narod. Ne, Šapat nije bio takav. On je razumeo. On je delom Švajcarac, delom Alžirac. Vaspitan je i obrazovan čovek i išao je drugačijim putem u odnosu na većinu tadašnjih evropskih karikaturista. Pravio je analitičke i zaista dobre karikature.

Potpisnik ste Apela 100. Kako gledate na ovaj talas odlazaka iz Pokreta slobodnih građana Srbije?

– Nisam pobornik teorija zavera i samo mogu da kažem da je meni, jednostavno, jako žao zbog svega toga.

Mislite li da je Saša Janković tome doprineo?

– Moguće.

Na koji način?

– Pa, ja onako spolja kad posmatram – suviše je blag, nije u akciji. NJegove reakcije su uvek posledica nekih drugih napada. Reaguje sa zakašnjenjem. Stvarno ne znam šta će od svega toga da bude i zbog toga mi je jako žao. Mislio sam da će „PSG“ da bude neka opcija. Pre toga sam bio na sastancima kod Radulovića i on je jedno vreme prilično pošteno pričao – potpuno bez kompromisa. I Teodorović je bio tamo zajedno sa mnom. Međutim, u jednom trenutku, kad se postavilo pitanje koga podržati – Jankovića ili Jeremića – iskalkulisao je i bio za Jeremića. Odmah sam rekao – „Neću više da dolazim ovde – doviđenja“.

Da razjasnimo, vi niste bili među osnivačima PSG, nego ste podržali Sašu Jankovića u Apelu 100, a niste bili ni član Dosta je bilo, nego ste bili simpatizer ove stranke?

– Naravno, pa ja ne bih da budem ni osnivač, niti da budem u nekim strukturama stranke. Ne, to me ne zanima. Ja moram da budem nezavisan uvek. Nikad nisam bio ni član „DS“. Čak sam i za vreme Đinđića pravio karikature na njegov račun kad je za to bilo razloga.

Optimizam ume da pogura humor. Šta vas nasmeje od onoga što čitate i gledate?

– Čitam Dražine kolumne. Odlične su. Gledam Kesića i ne mogu da shvatim kako ljudi koji vode tu televiziju ne mogu da prepoznaju koliko je on važan za njih. Neverovatno koliko se ljudi plaše Vučića ili je možda po sredi neka kalkulacija…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari