Kosovo iz drugog ugla: Zašto baš moram da idem tamo? 1Foto: Jovana Diković

Već nekoliko dana pokušavam da pronađem sim karticu sa kosovskim brojem.

U Gračanici ima pregršt prodavnica i trafika, ali nigde nema sim kartica. Koga ne mrzi može da skokne do Prištine gde postoji veliki izbor kartica sa povoljnijim uslovima i operaterima.

Međutim, svi koji su barem jednom prošli kroz Prištinu znaju da je gužva do kasnih popodnevnih sati nesnosna, a još veću nervozu stvaraju parking mesta koja je ponekad nemoguće naći. Tako mnogi ostaju da čekaju kartice, ili bilo koji drugi potreban proizvod dok ne dođe, dok ga neki dobavljač ne dopremi iz Prištine ili nekih drugih gradova na Kosovu.

Čekanje menja precepciju vremena, posebno kada prodavci juče obećaju da kartica „stiže 300 posto sutra“, a sutra kažu „a, pa nema šanse, isporuka dolazi tek za dve nedelje“.

Dolasci u prodavnicu postanu neka vrsta slatkog iščekivanja, zabave, ali odgađaju planove i susrete. Kao antropologu na neki način mi je drago što se i meni to dešava, jer dugačije ne bih mogla u potpunosti da razmem jednu od čestih uzrečiča strpljivih Kosovaca „čekaj, polako“, u kojoj iščekivanje kartice, nečeg drugog, ili rešavanje statusa se istovremeno i zateže i razvlači, baš kao i osećaj vremena u Gračanici.

Neke robe nekada nema iz raznih razloga. Trenutno je izgovor korona, slabija dostava usled nedostatka ljudstva, gužvi i velike potražnje.

To je sasvim legitiman a možda i tačan razlog, ali kada se razgrnu izgovori, postaje jasnije gde se nalazi Gračanica u tom ekonomskom lancu prioriteta, gradić svega desetak kilometara udaljen od Prištine, a gde se nalaze drugi gradovi uključujući Prištinu.

Ako sim kartice od Prištine putuju dve do tri nedelje, koliko li onda putuju sudski sporovi, zaštita, bezbednost ili sigurnost koje su jednako kao sim kartice potrebne građanima u Gračanici i u drugim selima gde žive Srbi.

Gračanica je paradoksalno i centar i periferija. Centar za one koji tu žive i ka njoj gravitiraju, a periferija za one koji su prostorno i mentalno izmestili Srbe iz Prištine, i okolnih prigradskih opština.

U odnosu na Gračanicu, svaka manja srpska opština je još veća i dalja periferija, gde informacije, robe i usluge putuju kao eho.

Svaka periferija ima slične karakteristike. No, jedna od najistaknutijih je svedena ponuda na tržištu, u politici, socijalnom i vrednosnom životu, u obrazovanju i u kulturi.

Sve periferije karakteriše homogenost i zatvorenost. Jasno je da u slučaju Gračanice to nije bila stvar društvenog konsenzusa koji daje prednost takvom životu u odnosu na onaj koji vlada u centru, koji je ubrzan, hektičan, haotičan i raznolik.

Raznolikost se dešava u gradovima, u centrima, u kojima sinergija ljudi i njihovih ideja stvara pregršt novih mogućnosti. Gde se ljudi sukobljavaju zbog pesnika, filma, loše utakmice ili piva. Koji u sebe može da upije ekscentrične, konzervativne, liberalne, i beskućnike.

Život na periferiji, u Gračanici koja je neprirodno homogenizovana sredina, sužava mogućnost izbora i primorava ljude da pristaju na ono što je u ponudi iako to možda ne žele, ne bi nikada izabrali ili ne pogoduje njihovom ukusu.

Recimo u bisokopu i pozorištu u Gračanici izbor projekcija i predstava mora da bude vođen prevashodno komercijalnim razlozima. Ljudi ne mogu da izaberu da ne gledaju ponuđeno, i da se odluče za nešto drugo. Jer je i to drugo slično onom prvom. A i dobro je kada imaju bilo šta. Ruku na srce, osim tog jednog nema drugih bioskopa niti pozorišta.

Očekivati da Srbi iz Gračanice i okoline idu u bioskope i premijere u Prištinu je gotovo uzaludno, pri čemu je tu stvar bezbednosti poslednji u nizu razloga. Oni ne idu tamo jer su isterani iz centra, i jasno je da Priština više nije njihov grad. Osećaj rezigniranosti i neslobode nadvladavaju njihovu žeđ za kulturom.

Život na periferiji, posledično menja ukus i muzičke, literarne i estetske sklonosti. Kada su ljudi željni kulture, onda oni pristaju i na ponude koje često ne zadovoljavaju njihov estetski i literani senzibilitet.

Paradoksalno oni na taj način održavaju svoje umetničko biće, ali ga i osiromašuju jer im komercijalizovana umetnost koja je pretežno dostupna u zatvorenim sredinama ne zadaje nove visoke zadatke, ne tera ih na razmišljanje, ne pokreće snažne emocije što je umetnosti cilj.

Periferija, kakva je Gračanica, a opet centar mnogih života, sigurno ima kapaciteta da se razvije u grad.

Istorije urbanog razvoja mogu da posluže kao insipiracija i nada, ali i da podsete da su to dugotrajni procesi koji nekada traju po nekoliko decenija. Kakav će to grad biti to ne možemo da znamo.

Ali, postoji nada ako i kada sim kartice počnu da pristižu brže, baš kao i jednaka pravda i sloboda, Gračanicu može da zadesi procvat koji će je od preiferije izdignuti na nivo nekog novog, drugačijeg i važnog urbanog centra.

Napomena: Ovaj putopis rezultat je višemesečnog etnografskog istraživanja pod nazivom „Farming Under Barricades: Study of post-conflict cooperation in Kosovo“ (Poljoprivreda pod barikadama: Studija o postkonfliktnoj saradnji na Kosovu) u kojem se bavim proučavanjem poljoprivrede i modalitetima saradnje između albanskih i srpskih poljoprivrednika u uslovima postojećih institucionalnih i mentalnih barikada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari