Upravo je tako naslovljen samo u potvrdnoj formi, to jest bez znaka pitanja, članak u Vašington postu od 13. marta 2007. godine čiji je autor Ričard Holbruk. Na taj članak mogli bismo i da ne obraćamo pažnju da je autor članka jedan od mogućih kandidata u slučaju pobede demokrata na predstojećim predsedničkim izborima u SAD na funkciju državnog sekretara.

Upravo je tako naslovljen samo u potvrdnoj formi, to jest bez znaka pitanja, članak u Vašington postu od 13. marta 2007. godine čiji je autor Ričard Holbruk. Na taj članak mogli bismo i da ne obraćamo pažnju da je autor članka jedan od mogućih kandidata u slučaju pobede demokrata na predstojećim predsedničkim izborima u SAD na funkciju državnog sekretara. I po njegovom sadašnjem javnom nastupu moglo bi se suditi o pretpostavljenim trendovima u razvoju nekih izvanredno aktuelnih sižea za sveukupni sistem međunarodnih odnosa, takvih kao što su odnosi SAD i Rusije, Evroatlantskog saveza i Rusije. A oni se iščitavaju kroz analizirane prilaze rešavanju problema Kosova. „Srbi će morati da pogledaju istini u oči: Kosovo se zauvek odvojilo od Srbije“, piše gospodin Holbruk.
On dalje ističe da budućnost Srbije može da bude blistava u sastavu EU, a mirno postizanje nezavisnosti Kosova dovešće do otvaranja celokupnog balkanskog regiona. No, pri tom on dodaje da Srbija mora da se odrekne mitova. Treba pretpostaviti da je reč o tome, da Srbi zaborave na svoju istoriju dužu od 600 godina? Problem Kosova neraskidivo je vezan s onim što se dogodilo oko bivše Jugoslavije, s raspadom SSSR. Nije slučajno i što je centralno mesto u članku dato Rusiji, čije delovanje, prema mišljenju autora, ugrožava stabilnost u Evropi. Gospodin Holbruk piše da „Putin, nadahnut teškoćama Amerike i efikasnošću svoje energetske diplomatije (koja katkada izgleda kao ucena), ponovo želi da povrati pozicije koje je izgubio posle raspada Sovjetskog Saveza“ . Moglo bi se pomisliti da su Holbrukove kolege kao odgovor na pristanak sovjetskog rukovodstva na ujedinjenje Nemačke, raspuštanje Varšavskog ugovora, izvršili obećanje da neće pomerati NATO na Istok.
I nije važno, prema mišljenju Holbruka, da plan Ahtisarija protivureči rezoluciji UN 1244 kojom se predviđa teritorijalna celovitost, već je važno to što Rusija, samim tim, „u Srbiji stimuliše obrnute tendencije“. I dalje je već sasvim interesantno: „Rusija ne teži da spreči nasilje na Kosovu. Ako Rusija blokira Ahtisarijev plan odgovornost za nastali haos je na Moskvi i uticaće na sve aspekte odnosa Rusije sa Zapadom“. A pošto gospodin Holbruk spada u persone koje ne govore tek tako, treba se pažljivo odnositi prema njegovom ovakvom mišljenju. „Ako Moskva stavi veto na Ahtisarijev plan, ili bude kočila njegovo usvajanje, kosovski Albanci će jednostrano proglasiti nezavisnost. Novu državu će priznati neke zemlje, pored ostalih verovatno i SAD i mnoge muslimanske države. Na Balkanu će ponovo početi krvoproliće. NATO, na kojem su obaveze održavanja mira na Kosovu, može ponovo da bude uvučen u rat u Evropi“. Pitanje je za Srbe, kako vidimo, već rešeno.
Promovisati interese svoje zemlje jeste pohvalno i dostojno podržavanja, ali u izboru sredstava potrebno je biti probirljiviji. U protivnom će sve ići u krug: nekome će se učiniti, kao što je to bilo u Tonkinskom zalivu, da napadaju brodovi i da će se na suverenu zemlju obrušiti napalmi. Drugi će pomisliti da Kuba ugrožava nacionalnu bezbednost SAD i da će iza toga uslediti okupacija Grenade. Treći će pomisliti da Irak proizvodi oružje za masovno uništavanje pa će zemlju gurnuti u haos.
Uzgred , otvarajući razmatranje teme Petog Evroazijskog medijskog foruma „Požar u predgrađima Evrope: problemi imigracije, multikulturalizma u savremenom društvu. Uloga države i medija“, Ričard Holbruk je izjavio da su etničke konflikte savremenosti isprovocirali politički lideri zločinci. Zanimljivo je da li on takvim smatra, na primer, Zvijada Gamsahurdiju, čija je politika „provincijalnog fašizma“ (kako se izrazio Eduard Ševardnadze) dovela do klanice u Južnoj Osetiji , ili samog gospodina Ševardnadzea koji je započeo rat u Abhaziji, ili gospodina Sakašvilija čiji su „mirovni“ napori u leto 2004. godine uništili s teškom mukom obnovljeno poverenje između Osetina i Gruzina. Prvi je kanonizovan u današnjoj Gruziji, njegovim imenom nazvane su ulice. Drugi je najbolji drug gospodina Bejkera i gospodina Genšera. A treći, u evroatlantskoj verziji, okružen je oreolom borca za demokratiju i pravičnost.
Ako se hoće biti dosledan odgovor je očigledan. I tada su ti slučajevi manje posebni od kosovskog. Jednom rečju, Rusija ima o čemu da lepo razmisli. I Kosovo je zaista veoma važan test za Rusiju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari