Knjiga Jovana Komšića „Dileme demokratske nacije i autonomije“ može se kupiti u knjižarama izdavača
„Službeni glasnik“ Kralja Milutina 27, Klub knjižara galerija „Glasnik“, Kneza Miloša 16 ili naručiti na tel. 011/2642-872, odnosno e-mail: KONTAKT@SLGLASNIK.com
Za naše političke elite, pod uslovom da imaju interesa za konsolidacijom demokratije, vrlo instruktivan je i Lijphartov zaključak da je duboko podeljenim društvima potreban demokratski režim koji ističe konsenzus a ne protivljenje, koji uključuje a ne isključuje, i koji pokušava da maksimalizuje veličinu vladajuće većine umesto da se zadovoljava tesnom većinom.

Knjiga Jovana Komšića „Dileme demokratske nacije i autonomije“ može se kupiti u knjižarama izdavača
„Službeni glasnik“ Kralja Milutina 27, Klub knjižara galerija „Glasnik“, Kneza Miloša 16 ili naručiti na tel. 011/2642-872, odnosno e-mail: KONTAKT@SLGLASNIK.com
Za naše političke elite, pod uslovom da imaju interesa za konsolidacijom demokratije, vrlo instruktivan je i Lijphartov zaključak da je duboko podeljenim društvima potreban demokratski režim koji ističe konsenzus a ne protivljenje, koji uključuje a ne isključuje, i koji pokušava da maksimalizuje veličinu vladajuće većine umesto da se zadovoljava tesnom većinom. Linc i Stepan bi to iskazali rečima da je „konsolidovanoj demokratiji potrebna ne samo skupina političkih stranaka koje predstavljaju interese, već i koje teže da te interese saberu“.
Međutim, kad smo već zašli na teren interesa i strukturnih mehanizama koji profilišu troškove i dobiti u etnifikovanoj pluralističkoj političkoj utakmici, opet smo prinuđeni da se na neki način vratimo na početak priče i sučelimo sa problemom „demokratskog paradoksa“ (Hantington) i „izračunavanja kvadrature kruga“ (Vrcan), što ga diktira večiti poriv za moć i njemu primereno funkcionalizovanje svih raspoloživih resursa u cilju pobede i ovlašćenja željenog materijalnog ili idealnog plena. U tom smislu, pored već mnogo toga rečenog o bitno različitim konsekvencama preovlađujućeg optiranja jednog ili drugog aspekta demokratske politike – takmičenja ili saradnje, mađarski politički filozof Janoš Kiš nudi jednu zanimljivu poziciju, sa koje možemo realistično posmatrati šanse i delotvornost različitih modusa (re)definisanja političkog identiteta Srbije. Posredi je njegov stav o „ubedljivoj snazi nacionalističke teze“ u odnosu na ne-nacionalističke strategije: „Prednosti koje proističu iz eliminisanja rivalskih grupa su tako velike, da skoro i nema šanse da se konkurentske grupe jednovremeno, sinhronizovano opredele za saradnju. Zajednička istorija naroda prepuna je presedana, konflikata i borbi, a one rađaju uzajamna sumnjičenja i animozitete, a ne poverenje i spremnost na saradnju“.
Ipak, i kod Kiša se nazire zrnce mogućeg optimizma. Oslanjajući se na šanse koje donosi perspektiva mira i stabilnosti u kontekstu epohalnih trendova evropskih integracija, ovaj autor zaključuje da, ako nacionalna politika želi biti „…u skladu sa temeljnim načelima liberalizma, moguća je onda, i samo onda, ako se naspram nacionalne države opredelimo za ko-nacionalnu državu, naspram političke nacije za multikulturalnu političku zajednicu, naspram isključivosti građanskih prava za mogućnost prava vezanih za grupe – bilo da su ona pojedinačna, bilo da su kolektivna – i ako se, konačno, naspram sistema suverenih država opredelimo za Evropsku uniju“.
Ka sličnom rešenju, koje bi racionalno i delotvorno nadvladalo konvencionalni izbor između dve „međusobno isključujuće opcije: ili ka postnacionalnom, integrisanom i mirnom svetu, ili ka balkanizovanom svetu malih država uključenih u nemilosrdan rat“, vodi nas i rasprava izraelske teoretičarke Jael Tamir. Ona takođe uzima stanovište da je moguće „načiniti od nevolje vrlinu“ (Mil), odnosno da postoji „…treća opcija, prema kojoj nacije mogu uživati pravo na nacionalno samoodređenje zajedno sa beneficijama koje se dobijaju članstvom u širim političkim savezima“, kakva je Evropska zajednica. Dakako, uz sve rizike, otpore i nedostatke treće opcije, takvo „ohrabrivanje saradnje između nacija“ (unutar širih regionalnih organizacija) moguće je posredstvom logike i institucija demokratske konsocijacije, drugačijeg poimanja granica i „alternativnog nacionalnog shvatanja“ – u odnosu na „otrovni etnocentrizam“.
Razume se, svestan sam da je ovakvo razmišljanje o mogućnostima „trećeg puta“ i tekako podložno sumnjama i raznoraznim osporavanjima. Melanholično nastrojeni protagonisti „građanske nacije“ će odgovoriti da, nažalost, nedostaje kritička masa građana koja može moćno podržati ovaj projekt „dobrog državnog poretka“. Uticajni tradicionalisti i etnički politički preduzetnici već su poslovično mobilisani u odbrani „autentičnog“ i „čistog“ obrasca nacionalnog identiteta, što ne trpi evropejske eksperimente vratolomnog „pretvaranja Srba u građane“. Takođe, belodano je da i značajan segment naučne zajednice u Srbiji, sklon ideji liberalizacije koja ne poriče „državotvorne“ tekovine silovite nacionalizujuće politike, s početka poslednje decenije 20. veka, nalazi mnogo (bilo realnih, bilo iskonstruisanih) razloga da, u ime ideje nacionalne države, odbaci svrsishodnost projekta demokratske konsocijacije, kao utopijskog i neprimerenog nepromenljivim balkanskim specifičnostima.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari