Neko voli karte, neko piće, a ja volim magarce. Magare je božije goveče. Ima krst na leđima. Jesu magarci tvrdoglavi, ali nisu tvrdoglaviji od čoveka. Ljudi su veći magarci od magaraca – pričao je Mile, vlasnik punokrvnog magarca, u subotu u Sakulama, gde su se održavale tradicionalne magareće trke, banatski derbi, na koji, kad krenete, obično vas pitaju: „Je l ’ideš da trčiš il’ da gledaš“.


Banatsko selo Sakule se po tim trkama pročulo nadaleko. U subotu je pristigla i mnogobrojna ekipa međunarodne TV mreže IRNN, pa je vlasnicima magaraca za oko zapala novinarka, plavuša, u tesnim helankama i dubokim čizmama. Svaki je hteo da se pokaže kao dobar domaćin.

– Ona se zove Breeeena! – objašnjavao je ime svoje magarice novinarki jedan na čistom srpskom, dovoljno glasnim da ga je sve razumela, bar je on tako mislio.

Onda su odgajivači magaraca iz Kovilja počeli da podučavaju kakva je lekovitost magarećeg mleka. Jedan se namazao po licu mlekom, prethodno pomuženim na licu mesta, i stao pred tri kamere: „Dobro je za ten, a i od njega rastu zubi“. Namazo se mlekom i po zubima. Uhvatio je potom novinarku pod ruku, onako očinski, dok se ona otimala, da joj pokaže kako se muze magarica. Novinarka malko plašljiva, te su je jedva ubedili da klekne u stav za mužu. Magarica se, međutim, malko ritnula zadnjim nogama, novinarka je iz čučnja za tili čas skočila ko katapultirana i glavom udarila sopstvenog kamermana, nagnutog nad „situacijom“.

– Nije mi ništa – rekao je kamerman na engleskom stavljajući maramicu na oveću razderotinu ispod desnog oka.

Ljubazni domaćini, potom, hteli onu novinarku da nauče kako se magare jaše. Ne njenom voljom uspentrali su je na magarca, ona je malo cičala, malo vrištala, malo vikala: „Oh, my God. Crazy serbian guys!“ Dok je jednom rukom obgrlio novinarku, a drugom terao magarca u nedefinisanom pravcu, otprilike kružnom, „domaćin“ se smeškao na uzvike i navijanje ushićene publike: „Ne znaš ti dobro da je obgrliš. Daj je meni“- pojavilo se niz dobrovoljaca za podučavanje novinarke jahanju. Na kraju je cela TV ekipa rešila da se bezbedno udalji i sedne na obližnju livadu. Čulo se ponovo: „Krejzi serbian gajs“.

Sledile su trke magaraca na fudbalskom terenu pored crkve. Kako startuju trke magaraca? To niko nije znao. Jedan je objašnjavao da se magarci zagrevaju za trku stojeći. Takva im taktika. Drugi se raspitivao da l’ je tačno da magarad „trču“ samo kad im iznad njuške „stavu“ šargarepu na štapu. Po terenu snimatelji, ali magarci ne mare za televiziju, nemaju tremu. Sivi magarac umal’ nije pojeo kabl sa sve „bubicom“. Crni sa ukrasom na njušci, neposlušan, krenuo unazad, pogurao kameru. Zviznu ga onaj iz Kovilja, motkom po sapima, on krenuo napred, a ispred bežanija. Ko da je slon kreno. A ne ovo umiljato stvorenje, „malko više od dobermana“.

Kad su prvu grupu magaraca, koje su jahala deca do 11 godina, na jedvite jade pojedinačno oterali na drugu stranu terena i poređali ih u prilično krivudavi startni poredak, neko se dosetio da bi najbolji znak za početak bio – kad jedan od takmičara padne s magarca. Pao jedan, ali tek kad su magarci potrčali. Čudna trka. Magarce najpre bliža rodbina jahača tukla štapovima odostraga. Kasom, nalik na brzo hodanje, krenuli, al’ svaki magarac ima svoju trasu. Dvojica odmah otišli u aut, treći krenuo na suprotnu stranu, ka startu, jedan nije hteo ni makac…

– Magarci ko magarci – neće da trču kad vidu ljude – čulo se iz publike.

A voditelj, duhovit, pričao sa bine da svi magarrci nemaju imena te ih je on sam krstio.

– Onaj se zove DS, a onaj SNS – rekao voditelj, duhovit. Još dodao:

„Vidite kako trči onaj poslednji. Ko mi u Evropsku uniju“.

Ekspertski skup, ispostavilo se. Svi sve znaju. Jedino magarci ćute.

– Štap mu je škola. On ne zna šta je levo, nego zna da je to štapom udarac, desno, odzada. Ili mu kažeš: đaaa! Ili ga zoveš imenom: Pajo, Đoko… Laka reč da kažu: tvrdoglav ko magarac. A nije. On je kao i konj. Ima koji su hitriji, a ima i lenjih – pričao je Rale, po struci zidar, a radi ko čobanin.

Drugi je hvalio svog magarca Paju.

– Pametniji je od nekih ljudi i veliki troškadžija. Vol’ da jede sena, zobi, deteline. Vode jaaaako troši. Sad mu pet godina, a živi i po 32. Video sam jednog koji je živeo 44. Ume i novine da čita. Čita sve novine koje mu dam, ne pravi pitanje…

– Kojeg ne volem, tom dam ime po magarcu. Sima, Pera, Đoka. Dajemo i po svecima. Mitar se rodio na Mitrovdan, a Nedeljka na nedelju – pričale su „magaradžije“ tog dana u Sakulama.

Šore preteča bejzbola

Presednik SO Opovo Đurica Savkov kaže za Danas da je manifestacija „Ovčarski dani“ počela kao druženje lokalnih stočara pre 14 godina.

– Imamo informacije da se ovakve trke magaraca održavaju samo u Karačiju i ovde. Magarac je plemenita i vredna životinja. Dan ranije održava se i utakmicama u banatskim šorama, koje su bile preteča američkog bejzbola. Mihajlo Pupin je iz rodnog Idvora, sela udaljenog odavde tri kilometra, po jednom predanju, odneo u Ameriku i tu igru – kaže Savkov.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari