Moderni samuraj iz Rakovice koji je Japance učio džudou 1

Odbio je milionske reklame za Koka-Kolu, Pepsi, jer se protive njegovoj filozofiji. Nije mogao da izneveri sebe… Radomir je sila prirode i više od toga. On je samuraj. Ne možete ga kupiti.

Ovo je delić karaktera Radomira Kovačevića Džigija, svetske legende džudoa, osvajača bronzane medalje na Olimpijskim igrama u Moskvi, o kome jenovinarka Jelene Mesić Gak napisala biografiju „Čuvari zvona“, čija je promocija zakazana za 15. juni u Biblioteci grada Beograda.

Kovačević je jedini stranac kapiten džudo tima na prestižnom Univerzitetu Tokai u Tokiju. Radio je kao predavač u SAD i kao profesor na Univerzitetu Long Ajlend. Najduže je ostao u eksperimentalnoj školi Dvajt na Menhetnu, gde je razvio sopstveni metod rada sa decom, posebno sa onom koja imaju poteškoće u razvoju. Pomoć deci je shvatao kao svetu dužnost i to je radio bez ikakve naknade. Neke od njih je izvukao iz teških bolesti, nekima je vratio veru u život, neke je izveo na put šampiona.

Polovina njegovog pepela počiva u Aleji počasnih građana na Novom groblju u Beogradu, a druga polovina na počasnom mestu na Univerzitetu Tokai u Tokiju.

– Odlučila sam se da napišem knjigu o Radomiru zato što nikada nisam upoznala čoveka sličnog njemu – kaže Jelena Mesić Gak, nekadašnja novinarka RTS koja već tri decenije živi u Njujorku, a tokom karijere je uradila intervjue sa poznatim ličnostima iz sveta kulture među kojima su nobelovci Josif Brodski, Jozef Baševič Singer, Gabrijel Garsija Markes, Albert Moravija, Frensis Ford Kopola, braća Tavijani, Andrej Končalovski, Džejn Fonda, Liv Ulman…

*U knjizi niste zapisali svoja sećanja na Radomira. Kako vas je život spojio?

– On je bio najbolji prijatelj mog supruga Ranka, koji je u mladosti sa njim trenirao džudo u klubu Rakovica, i često mi pričao kakav je Radomir šampion, kako su se džudisti iz kluba lomatali po Košutnjaku i kako ih je Rade sretao oko sedam ujutru. Oni su u to vreme počinjali da trče dok je on završavao svoj treći krug, jer je ustao već u četiri. Meni te priče o znoju koji lije, kimonima koji se cepaju, damarima koji biju, koliko je ko ostao na tatamiju i na koji zahvat je oborio protivnika, nisu bile previše interesantne. A onda sam najzad srela tog čuvenog Radomira. Naš susret se dogodio na aerodromu Kenedi u Njujorku, ja sam putovala za Beograd a on je čekao svoju Savku da stigne iz Beograda. Kada sam ga videla, skoro me je preplašio svojom pojavom. Ogroman čovek od čijeg stiska ruka malo zaboli. Posle tog susreta nastavili smo porodično da se družimo a vremenom sam se uverila u njegovu posebnost.

*Koji događaj je to obeležio?

– Trenutak kada je naš sin Nikola počeo da trenira džudo sa Radomirom u klubu. Jednog dana mi je suprug rekao da oba roditelja treba da prisustvuju treningu. Jedva sam pristala jer subotom, kada su bili treninzi, nisam znala šta ću pre od posla i kroz glavu mi je samo prošlo da „taj Radomir nije normalan“. Nisam mogla da verujem kada sam videla kako kinji decu, a kada je dohvatio bambusov štap i krenuo da ih udara, skočila sam sa stolice. „To ne boli, taj štap, samo tako strašno izgleda“, rekao mi je Ranko, držeći me za ruku da se ne umešam. Tog dana sam videla Radomira, kojeg nisam poznavala. Smirila sam se i pažljivo slušala šta je deci govorio i kako su oni, male Bude na kolenima sa opuštenim i smirenim izrazima na licu, ponavljali ono što im je on kazivao uz zvuke bečkih valcera. Taj veliki i krupni čovek prevrtao se i kretao kao panter sa neverovatnom gracioznošću i elegancijom. Deca, koju je teško prevariti, posle samo mesec dana su shvatila da su njegova ljutnja i vika bile samo igra, čak su se smejali dok je njegov glas potresao dodžo iz temelja. Nakon mnogo godina, za najveći deo onoga ko je naš sin danas, volela bih da mislim da je zasluga moga muža i mene, ali jedan vrlo poseban deo njega je Radomirova zasluga. Zahvalna sam mu na tome.

*Kakav je bio van treninga?

– Tako kako je hodao, stameno i temeljito sa raširenim rukama uvek spremnim na zagrljaj i toplu reč, tako je negovao naše prijateljstvo. Jedne godine smo za rođendan naše ćerke Ane, koji pada pred letnji raspust, napravili piknik sa roštiljem koji se nije gasio ceo dan. Bila sam u čudu koliku količinu mesa je Ranko kupio. „Ne brini, poješće se, dolazi Rade“, govorio mi je. Tako je i bilo. Drugi put Radomir se na rođendanu pojavio sa pečenim prasetom u rukama. Deca su se dala u kuknjavu kada su videla da jedno od „Tri praseta“ nije živo. Još veći plač je nastao kada smo krenuli da ga jedemo. A onda je Radomir legao na zemlju, izgledao je kao Guliver među Liliputancima, i počeo deci da pripoveda neku priču o tom prasetu. Svi su se smirili i kasnije slatko jeli prasetinu između dva parčeta hleba. I danas vrlo često svi u porodici citiramo neki njegov aforizam i mudru izreku. Ja se uvek setim rečenice koju je često govorio:“Ako ne mislim da su ljudi bolji od onoga što nam se čini, čemu onda uopšte živeti?“.

*Koliko dugo ste pripremali knjigu?

– Na knjizi sam počela da radim 2012. godine. Bio je to obiman istraživački rad prikupljanja podataka, fotografija i svedočanstava o njemu. Živeo je u tri zemlje – nekadašnjoj Jugoslaviji, Japanu i Americi i svuda je ostavio neizbrisiv trag. Otežavajuća okolnost je bila ta što sam računala na sav vredan materijal koji mi je on ponudio, a koji je nestao u poplavi koja se desila u kući Kovačevića u Forest Hilsu u Njujorku. Voleo je da piše penkalom i sve njegove beleške, pisma i dnevnici, kao i kutije sa hiljadama fotografija i novinskim člancima su tada uništeni.

*Kako ste uspeli da rekonstruišete njegov životni put?

– Srećom, Radomirova supruga Savka i svi njegovi prijatelji rasuti po celom svetu, učenici i njihovi roditelji, kolege džudisti, rado su se odazvali pozivu za razgovor. Obradovalo me je što su Goran Miljković Finac, njegov košarkaški drugar, i Đurica Stanimirović, komšija iz detinjstva, imali sačuvane neke od njegovih pesama, što je bila prava dragocenost.

*Dokumentarni film „Moderni samuraj“, koji ste snimili za Radomirovog života u Americi, i danas je rado gledan na RTS.

– Da, zahvaljujući Bojani Andrić, urednici emisije „Trezor“. Film sam započela 1998. a završila 2001. godine. Premijerno je prikazan na Tokai univerzitetu u Tokiju, a potom na festivalima dokumentarnog filma u Beogradu i Berlinu, kao i u Centru Sava u okviru regularnog filmskog programa.

*Zašto ste knjizi dali naslov „Čuvari zvona“?

– Kada je Radomir jednom prilikom bio u Srbiji, otišao je sa svojim prijateljem Novakom Todorovićem na Mokru goru na kojoj su obnavljali staru crkvu Svetog Save. Novak mu se tada poverio da će biti donator zvona za crkvu, a Radomir mu je odgovorio: „Zvuk zvona je od pamtiveka simbol mudrosti, mira i strpljenja“, i da bi i on želeo da mu se pridruži i da će dati pola donacije. Tako je i bilo. Na zvonu je ugravirano „Radomir Kovačević i Novak Todorović 2005. godina“. U našem narodu donatori zvona ili čuvari božje kuće vrlo su poštovani i cenjeni jer njihovim darom osluškuju se poruke sa nebesa. Za mene je to bila dovoljna simbolika za sve ono što nam je Radomir podario za života, čije lekcije i savete pamtimo, pratimo i slušamo.

Turnir i ulica u zahvalnost šampionu

Proslavljeni džudista Radomir Kovačević rođen je u Drvaru 20. marta 1954. godine. Po preseljenju u Beograd prvo je počeo da trenira košarku, a onda se odlučio za rvanje grčko-rimskim stilom i ubrzo postao državni prvak. Potom je prešao da trenira džudo u klubu Kanarevo brdo, a kasnije u Džudo klub Rakovica. Reprezentativac Jugoslavije postao je 1973. godine i bio učesnik tri olimpijade (Montreal, Moskva, Los Anđeles). Bio je višestruki prvak Jugoslavije koji je osvajao medalje na svetskim, evropskim i balkanskim prvenstvima, na Mediteranskim igrama i Olimpijskim igrama. Bio je član kluba Tokai, najuglednijeg sportskog kluba u Japanu, gde je diplomirao filozofiju sporta, sportsku medicinu i džudo. Preminuo je u Beogradu nakon kratke i teške bolesti 14. juna 2006. godine. Za sobom je ostavio suprugu Savku i troje dece – Katarinu, Aleksandru i Peruna, koji žive u Njujorku.

Pre četiri godine Beograd mu je podario ulicu sa njegovim imenom. Povodom desetogodišnjice od njegove smrti 18. juna u Centru za kulturu i sport, u Ustaničkoj 125, održaće se Prvi internacionalni džudo turnir „Radomir Kovačević Džigi“ u organizaciji Džudo kluba Rakovica.

Ali ga je gledao sa poštovanjem

Čuveni novinar Sport ilustrejtida Geri Smit, koji je za svoje tekstove osvajao najveću nagradu Nacionalnog magazina, a koja je po svom značaju ekvivalent Pulicerovoj, poznanstvo sa Radomirom Kovačevićem je komentarisao kao „neverovatnu šansu da upozna zaista izuzetnog čoveka“. Tokom Olimpijade u Los Anđelesu, gde se Radomir borio kao član jugoslovenske džudo reprezentacije, Geri je pisao članak o legendi boksa Muhamedu Aliju i tada je poželo da spoji ova dva šampiona.

„Ja sam bio uzbuđen kad sam ih upoznavao, lupalo mi je srce u grudima. Od tada potiče ona divna fotografija koja je uvek stajala na zidu u Radomirovoj sobi, na kojoj se njih dvojica rukuju. Kada se ona pažljivije pogleda, izgleda da Ali gleda u Radomira kao u legendu a ne obratno. Videlo se da je Ali osetio da je Radomir poseban čovek. Vodili su kraći zanimljiv razgovor o Bogu. U Alijevom slučaju o Alahu. Radomir ga je bez okolišanja pitao kako to da je njegov Bog dozvolio da se takav heroj razboli? Ali je već tada imao jake simptome Parkinsonove bolesti, svedočio je Geri Smit za knjigu „Čuvari zvona“ Jelene Mesić Gak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari