Mostovi saradnje bez stubova

Branko Horvat nedavno je izabran za novog predsjednika Hrvatskog nacionalnog vijeća, krovnog tela hrvatske manjinske zajednice u Srbiji. Pred ovim nacionalnim savetom stoje između ostalog i poslovi konstituisanja nekih osnovnih institucija, budući da je ova zajednica status manjine dobila relativno skoro, nakon raspada bivše države, ali je tu svakako i pitanje položaja Hrvata u Srbiji, koji je često poslednjih godina bio vrlo upitan, kako smo se povodom događaja u Novom Slankamenu i nedavno osvedočili.
Kakva je Vaša ocena trenutnog položaja hrvatske zajednice u Srbiji?
– Gledajući pozitivno u sve ono što se trenutno događa u posljednje vrijeme, odgovor na ovakvo pitanje je isto tako u neku ruku pozitivan. Jer, ne možemo negirati činjenicu da je situacija sada znatno drugačija nego pre nekoliko godina i da je položaj u kojem se nalazi naša zajednica vidno napredovao, da je u svakom slučaju bolji nego li za vrijeme vladavine Miloševića (a koje nam služi kao osnov za mjerenje postojećeg stanja). No, istodobno to je daleko od onoga što bi trebalo biti, po svim mjerilima međunarodnog prava i aktualnih povelja o zaštiti manjina i manjinskih prava u Europi.

Tužni i razočarani

Stiče se utisak da su Hrvatska i Srbija već prevazišle fazu „normalizacije odnosa“ i da se ušlo u period saradnje koja je možda najuverljivija u oblasti privrede, gde se beleže i značajne investicije iz Hrvatske u Srbiji. Koliko je u to uključena hrvatska zajednica – ako se, recimo, pođe od često korišćene teze da su manjine „mostovi saradnje“.

– Ovdje smo na žalost tužni i razočarani, jer smo se nadali drugojačijem tijeku gospodarskog povezivanja. Ono je, međutim, išlo nekim drugim tokovima, mimo hrvatske zajednice, i o nekim „mostovima suradnje“ bilo je riječi samo u lijepim nastupima političkih djelatnika, i sa jedne i sa druge strane. Hrvatski kapital je značajno zakoračio u Srbiju, ali ja osobno ne znam da je netko od ovdašnjih Hrvata uključen u to – recimo, kao stub mosta sa druge strane. Hrvati u Srbiji nisu nosioci tzv. velikog kapitala i velike ekonomske moći i kao takvi nisu interesantni za krupni kapital koji ulazi.

Dakle, pomaci postoje u oblasti reguliranja manjinskih prava; počeli smo ostvarivati neke od njih (obrazovanje, kultura i informiranje) u okviru državnih institucija i kroz financiranja iz državnog proračuna. Svakako se mora priznati da Hrvati u Srbiji nemaju, barem ne od države, nekih većih neprijatnosti.
Međutim, to je još daleko od poželjnog. Spram Hrvata i dalje postoje veliki animoziteti, što otvara cijeli niz problema i na manjinskom planu. Zatim, nismo do kraja izgradili manjinsku infrastrukturu, recimo u oblasti kulture ili srednjeg obrazovanja, a za što odgovornost snosi i država Srbija. I posljednje, nismo zadovoljni s cijelim nizom rješenja na planu pravne regulative – od političke reprezentacije, preko nadležnosti nacionalnih vijeća pa do politike financiranja.
Konkretno, kada je o nacionalno motivisani incidentima reč, koji su neretko (bili) upereni protiv ovdašnjih Hrvata, da li se situacija u tom pogledu uopšte promenila, ako imamo na umu i pomenuti događaj u Novom Slankamenu?
– Ima, dakle, nekakvog pomaka u toj oblasti, pre svega u smislu toga da država ne stoji iza tih aktivnosti kao početkom i sredinom 90-ih godina. Podsjetit ću samo da je u to vrijeme u Srijemu ubijeno desetak Hrvata, a da je Srbiju napustilo između 35 i 40 tisuća Hrvata. Danas su incidenti mahom posljedica neodgovornog ponašanja pojedinaca, ali ono što zabrinjava jeste činjenica da država slabo reagira. Sjećate se slučaja Ivane Dulić Marković ili prijetnje ubojstvom novinarima Hrvatske riječi u nekoliko navrata. U prvom slučaju nije bilo nikakvih pravnih sankcija, a u drugom počinitelji nikada nisu otkriveni. To sve uvjetuje klimu nesigurnosti i straha. Glede posljednjeg slučaja u Novom Slankamenu imamo reakciju države, zasada pozitivan tijek i razvoj situacije, odlučno i brzo reagiranje državnih vlasti. Na redu je sudstvo, nakon čega ćemo vidjeti kako će se to završiti. Zanimljivo je da zabilježena veoma skromna osuda takvog ponašanja od strane relevantnih predstavnika vlasti, s republičke i pokrajinske razine, ali kao što rekoh, situacija ide na bolje i faza oporavka međunacionalnih odnosa je u tijeku.
Za taj problem svakako je vezan i sporazum o međusobnoj zaštiti manjina koji su Hrvatska i Srbija potpisale pre par godina. Iz hrvatske zajednice su u više navrata stizala upozorenja da Srbija ne ispunjava svoj deo obaveza iz tog sporazuma. Na šta se uglavnom te zamerke odnose ?
– Prvo i osnovno je pitanje političke reprezentacije. U Hrvatskoj postoji sistem zagarantiranih mjesta za Srbe u Saboru, i srazmjerno sudjelovanje u konzumiranju tih prava na svim razinama vlasti, od zakonodavne do sudske i izvršne vlasti, dok to u Srbiji nije slučaj. S tim je generalno povezano pitanje sudjelovanja Hrvata u procesima donošenja odluka, budući da u mnogo čemu nismo uključeni. Drugi je problem politika financiranja – smatramo da hrvatska zajednica u Srbiji dobiva premalo sredstava od države Srbije, posebice ako se uzme u obzir da je to najmlađa manjinska zajednica u Srbiji, bez izgrađene infrastrukture. Na to se odmah nadograđuje i pitanje školovanja na hrvatskom jeziku gdje imamo stalno inertno držanje državnih organa, a mi kao jedini pozvani i odgovorni da to uradimo za to nemamo dostatne snage.
Tu je i tzv. bunjevačko pitanje, koje država ne samo podupire, nego i favorizira, za šta smatramo da je izravno suprotno duhu sporazuma.
U poslednje vreme ima dosta naznaka da se unutar same hrvatske zajednice dešavaju izvesna previranja. Možete li objasniti o kakvim se sukobima radi, ukoliko je reč o njima?
– Da, nažalost imamo izvesna previranja i turbulentnu situaciju uzrokovanu određenim nedorečenostima u osnovnim dokumentima Hrvatskog nacionalnog vijeća, a što je ostavilo prostora za pojavu grešaka, slučajnih ali i namjernih. Takovo stanje je proizvelo nezadovoljstvo većeg broja vijećnika, nakon čega se je pristupilo raspravi što učiniti, mada je ostalo malo vremena do izbora novog vijeća.
Jasno se je stalo na stajalište da treba presjeći taj negativni tijek događanja, stabilizirati Vijeće, unijeti novi duh u njegov rad, i na taj način obezbijediti uvjete za nove izbore.