Rezimirajmo ovaj deo razmatranja sledećim zaključcima: a/ Kao što je pokazala protekla decenija, danas smo ponovo na raskrsnici prošlosti i budućnosti. Iako su, prema teorijskim kriterijumima koji određuju demokratiju kao oblik političkog poretka, a ne tip društva (V. Goati), samim činom prvih slobodnih izbora, svi postkomunistički režimi zakoračili na put tranzicije ka demokratiji, očevidno je da, naročito u etnički heterogenim društvima Balkana, kriza promene (o kojoj je pisao Tokvil) ni izdaleka nije za nama.

Rezimirajmo ovaj deo razmatranja sledećim zaključcima: a/ Kao što je pokazala protekla decenija, danas smo ponovo na raskrsnici prošlosti i budućnosti. Iako su, prema teorijskim kriterijumima koji određuju demokratiju kao oblik političkog poretka, a ne tip društva (V. Goati), samim činom prvih slobodnih izbora, svi postkomunistički režimi zakoračili na put tranzicije ka demokratiji, očevidno je da, naročito u etnički heterogenim društvima Balkana, kriza promene (o kojoj je pisao Tokvil) ni izdaleka nije za nama. Štaviše, da ni ovaj put napredak nije neminovan, govori činjenica da preplitanje dva toka tranzicije: 1) građanske „revolucije“ u društvu u kome „…još ne postoje građani, ili ih ima tek u neznatnom broju (Heler) i 2) antimodernističke „osvete tradicije“, uz slabije ili jače recidive starih struktura vlasti i mentaliteta, predstavlja manje-više opštu pojavu u većini postkomunističkih režima. U svemu tome, najupečatljiviji i najsuroviji okvir aktuelnih promena kroz putovanje u nezavršenu ratničku prošlost, svakako je na Kavkazu i Balkanu. b/ Želje da se zaustavi neizbežna društvena promena povratkom u nekakvo „herojsko doba tribalizma“ predstavljaju, pored ostalog, i ono što Poper naziva „revoltom protiv slobode“ ili „izrazom i vatrenim pozivom osećanjima onih koji pate pod teretom zahteva koje pred nas postavlja civilizacija“ (the strain of civilization). Još prisutne odlike tog plemenskog načina života su: 1) rigidnost plemenskih, kolektivističkih tabua i iracionalan stav prema običajima društvenog života; 2) nekritički odnos prema tradiciji; 3) licemerna i cinična eksploatacija religioznih osećanja od strane duhovno-političkih vođstava; 4) moralno truo patriotizam; 5) tradicionalističke institucije koje znaju samo za forme grupne odgovornosti i „…ne ostavljaju prostora za ličnu odgovornost“ u politici i životu uopšte; 6) antihumanizam, antidemokratizam i antiindividualizam; 7) autarhija; 8) antiuniverzalizam i ksenofobija; 9) poriv za dominacijom nad drugim narodima; 10) neverovanje u razum, slobodu i bratstvo svih ljudi i slično (Poper). c/ Tendencije aktuelnog „bekstva pojedinca od slobode“ jedan su od razloga što se doktrinarna liberalno-demokratska vizura „racionalnog konsenzusa“, na osnovu „dostizanja pune istine kroz nesputanu javnu raspravu među građanima“ (Kin), pokazuje kao lepa ideja koja još „ne radi“ u balkanskim i istočnoevropskim uslovima. Ovde je, po svemu sudeći, i dalje aktuelna Bernsova napomena da se „…individualni karakter ne može razviti ako to ne dozvoljavaju ili ne pomažu odnosi grupe prema grupi“, pa, sledstveno tome, „… ako dodir podrazumeva sukobe sila, demokratija je nemoguća“. d/ Sve u svemu, u datim okolnostima pojavljuju se simptomi privremene istorijske paralize. Društvena dinamika sabija se u jednu zatvorenu putanju (circulus vitiosus), u kojoj izopačeno ovladavanje pojedinim potencijalima tehničkog progresa kvari i uniformiše demokratiju. Šumpeter je za takvu „metodu koja nedemokratskim sredstvima formalno osigurava demokratsku odluku“, pisao da izopačuje svaki pokušaj „korenite društvene obnove“. Tome je dodao i mogućnost da „provizorni (revolucionarni) aranžmani“ sa formama demokratije bez demokratske suštine mogu i veoma dugo potrajati.
Sve to uticalo je da se, za razliku od donedavnih mehanicističkih shvatanja da forsirana socijalistička „mobilizacija resursa“ (Madžar) automatski proizvodi ireverzibilne modernizacijske trendove, kao i za razliku od preovlađujućih pristupa, kojima se fenomen modernosti i demokratije idealno-tipski vezuje za urbanitet i građansku klasu zapadnih industrijskih društava, u diskusiju o savremenim (anti)modernizacijskim tokovima, domašajima i blokadama postkomunističkih demokratija, unesu i neki novi, vrlo inspirativni valeri.
Realna zbivanja nametnula su potrebu da se, zarad razumevanja istorijskog momenta i pouzdanije prognoze bližih i daljih perspektiva tranzitivnih društava, u klasičnom polju posmatranja pretpostavki demokratije (1. karaktera političkih institucija; 2. nivoa materijalnog (ekonomskog) razvoja društva; 3. klasno-socijalne „infrastrukture“ i dinamike i 4. političke kulture) posebno izoštri pogled na seljačko pitanje, istorijski determinisanu tradiciju verovanja i političkih običaja, kao i na karakter potkulturnog pluralizma (konfesionalnih i etničkih rascepa i sukoba).
U tom kontekstu, za zasnivanje šireg metodološko-teorijskog pristupa može biti vrlo instruktivna studija budimpeštanskog postmarksističkog kruga o „diktaturi nad potrebama“, objavljena sada već davne 1983. godine. Naime, još tada su Helerova (A. Heller), Feher (F. Feher) i Markuš (G. Markus) upozorili da „realni socijalizam“ predstavlja „istorijski ćorsokak“. Međuvreme je doista pokazalo da suspenzija oba Darendorfova faktora modernosti (aktivnog građanina i preduzetnika), udružena sa ekonomskom „bezumnošću“ („neefikasnošću i iracionalnošću“) korporativnog vlasničkog aparata (Markuš), i nije mogla rezultirati ničim drugim do strmoglavim propadanjem ekonomije i padom standarda najširih slojeva stanovništva.
Nastavlja se

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari