Nataša u "šetnji" dugoj 100 km za pomoć terminalno obolelim od raka 1Foto: Privatna arhiva

U Engleskoj se ovog vikenda održava dvodnevna šetnja pod nazivom „Ultra izazov“ (Ultra challenge) jedna od 14 koje se godišnje organizuju u razmim delovima zemlje.

Za deonicu u Kumbriji učesnicima je bilo ponuđeno da izaberu deonicu od 25, 50 ili 100 kilometara tokom koje mogu da šetaju, džogiraju ili trče, a najveći broj učesnika (oko 1.500) to radi kako bi prikupili novac za neku od dobrotvornih organizacija po svom izboru.

Petina njih, među kojima je i Nataša Kočiš, izabrala je distancu od 100 km. Ona će šetati 48 sati kako bi prikupila novac da pomogne dobrotvornim organizacijama, koje se bave palijativnim zbrinjavanjem obolelih od raka u terminalnoj fazi bolesti BELhospice u Srbiji i njihovim partnerima u Engleskoj „Hospices of Hope“. Međutim, sredstva prikupljena u Srbiji ići će samo za BELhospice.

„Prošla godina 2020. je bila teška i puna izazova za mnoge od nas, ali mislim da je bila najteža za ljude sa hroničnim i terminalnim bolestima. Meni su se tokom 2020. godine upokojile dve veoma bliske osobe, koje su svoje poslednje dane provele u ustanovama za palijativno zbrinjavanje i ja sam osećala da moram nešto da uradim, a pošto volim da šetam ovo je za mene bio odličan izazov“, izjavila je Nataša Kočiš za Danas Online u razgovoru uoči šetnje.

Deonica koju ona pokriva u Engleskoj je u oblasti koja se zove Lejk Distrikt (Lake District), deo veoma poznatog i neizmerno lepog nacionalnog parka pored jezera Vindermir (Windermere), par visokoh brda, šuma i rezervata.

Ovo je, kako kaže, najduža distanca koju će pokušati da prepešači bez prekida.

„To znači da ću imati kratke odmore da se osvežim i nešto pojedem, ali neću imati pauzu za spavanje. Osim toga, biće nekoliko visokih uspona koji će malo otežati šetnju, ali ja sam odlučila da na to gledam kao na novi izazov iako uspone nikako ne volim. Takođe, moj brat Vladimir, koji živi u Srbiji, me godinama mentalno priprema za ovakve poduhvate pa se nadam da će to i ovoga puta uroditi plodom“, navodi Nataša, koja je i ranije u više navrata šetala za pomoć drugima.

Nataša u "šetnji" dugoj 100 km za pomoć terminalno obolelim od raka 2
Nataša Kočiš Foto: Privatna arhiva

„Pre tri godine sam šetala za dobrotvornu organizaciju Sense – koja podržava porodice i decu koja su rođena gluvomena. Tada sam šetala 83km za 24 sata. Osim toga, u nekoliko navrata sam prešetala ‘maratonsku’ distancu od 42km za decu iz Srbije, ali i za dobrotvorne organizacije koje podržavaju pacijente sa rakom dojke koji su u Londonu poznatiji kao ‘Šetnja po mesecu’ iliti ‘Moon walk’“, dodaje Nataša.

Kako da podržite Natašu

„Jako puno ljudi mi je već pružilo neverovatnu podršku, ali se ja nadam da ću uspeti da prikupim još više sredstava za njih“, poručuje Nataša. U Srbiji, donacije mogu da se uplate na račun BELhospice-a (broj računa 170-230030536–65), a u Ujedinjenom Kraljevstu sve informacije su dostpune na  Natasha Kocsis – Walking 100km for HofH and BELhospice | Hospices of Hope.

O značaju postojanja ustanova i organizacija koje se brinu ne samo o obolelima u termalnoj fazi maligniteta već i članovima njihove porodice Nataša se i sama uverila kada je njena mama bila bolesna.

„BELhospice je jedina dobrotvorna ogranizacija u Srbiji posvećena pružanju palijativne nege terminalno obolelim pacijentima, koja ima odličan program, ali i ne dovoljno sredstava da opsluži sve obolele – ne samo u Beogradu, već i u celoj Srbiji. Sve njihove usluge su besplatne za pacijente i njihove porodice. Situacija u Beogradu nije najidelanija, a ja mogu samo da zamislim kakva je po manjim mestima. Podrška koju organizacije, kao što je BELhospice, pružaju je od neprocenjivog značaja, ne samo za obolelu osobu već i za užu porodicu. Sve kreće od inicijalnog šoka kada saznate da vama veoma bliska osoba, u mom slučaju moja mama, ima karcinom, da je maligni, da se širi neverovatno brzo i da je prognoza dosta slaba. Ja sam se osetila izgubljeno, usamljeno i veoma zabrinuto“, naglašava naša sagovornica.

S obzirom na to da dugo živi van Srbije njeno poznavanje zdravstvenog sistema u Srbiji bilo je, kaže, dosta ograničeno, a iskustvo po bolnicama koje je stekla dok je sa bratom vodila mamu u nesnosnim bolovima na razne preglede, opisuje kao „u krajnju ruku šaroliko“.

Nataša u "šetnji" dugoj 100 km za pomoć terminalno obolelim od raka 3
Natašini roditelji

„Bilo je i divnog medicinskog osoblja koje je pokušavalo da nam olakša proces, ali je bilo i drugačijih situacija koje su mene lično dovodile do ivice iskušenja mog strpljenja koje bi se završavale mojim plakanjem i osećajem bespomoćnosti i poniženosti jer nisam uspevala da zaštitim mamu na način na koji sam mislila da ona to zaslužuje. U jedom trenutku, na moju opasku da ne poznajem sistem najbolje i da mi je samo potrebna smernica kako da rešim jednu od situacija koje mi je jedna doktorka navela, dobila sam odgovor veoma neprijatnog i povišenog tona uz konstataciju da „ne treba da stojim kao ikebana već da se ‘snađem’ kad već živim u inostranstvu“. Ja od šoka nisam mogla da se pomerim nekoliko minuta i samo sam pokušavala da se iskontrolišem da ne zaplačem pred mamom, ali i svim ljudima u čekaonici koji su to gledali, ali koji nisu reagovali jer su valjda navikli na takve scene. U pomoć mi je tada pristigao divan čovek, čistač bolnice, koji mi sve mi objasnio i otišao tek kada je bio siguran da sam ja u redu. Nisam ga više nikada videla, a htela sam da ga zagrlim i da mu se zahvalim na ukazanoj ljudskosti“, opisuje Nataša Kočiš svoje iskustvo sa bolnicama u Srbiji.

Sve se, kako kaže, promenilo kada je negu o njenoj mami preuzela palijativna služba Zemunske bolnice, opštine kojoj pripadaju.

„BELhospice i palijativna služba Zemunske bolnice su ostavili upečatljiv trag brižnosti, poštovanja i dostojanstva i ja sam im na tome neizmerno i doživotno zahvalna. Svo medicinsko osoblje palijativne službe bolnice je bilo na treningu u BELhospice-u i to je bio prvi put da je neko pitao mene, ali i moga brata, kako se mi osećamo, kao deca majke koja je obolela, i ko o nama brine dok mi brinemo o njoj. Mama nikako nije želela da ostane u bolnici i svaki put kada bi bila tamo njeno stanje bi se pogoršalo, pa smo se zato opredelili za kućno lečenje, jer alternative u Srbiji još uvek, na žalost, nema. Briga i ljubav kojom su oni mamu obasipali, i negu sa puno dostojanstva i pažnje koju su joj pružali tokom njenih poslednjih nedelja i dana je nešto što nikada neću zaboraviti“, kaže Nataša, citirajući Maju Anđelou da „ljudi zaborave šta ste rekli ili šta ste uradili, ali nikada neće zaboraviti kako su se zbog vas osećali.“

Nataša u "šetnji" dugoj 100 km za pomoć terminalno obolelim od raka 4
Nataša u Zemunu

Nataša smatra da postoji velika stigma oko toga kako treba da se ponašamo u okolini nekoga ko je u terminalnoj fazi maligniteta, te da ljudi često ne znaju kako da reaguju pa se najčešće odlučuju da se povuku iz života tih osoba, baš onda kada je njima moralna podrška najpotrebnija.

„I porodica je često u dilemi da li da pušta goste zbog mogućih zaraza jer je osobama u toj fazi znantno oslabljen imunitet, a pošto imate samo dva izbora – ili bolnica, ili kućna nega, vi ste često prepušteni sami sebi i nečesto se prave i nenamerno pogrešne odluke jer nemate koga da pitate za savet. Par dana pre maminog upokojenja u posetu su joj došle njene tri prijateljice sa kojima je imala divno veče. Posle toga je pala u komu iz koje se nije probudila i ja sam i da danas zahvalna da su one došle, ali i da sam im ja dozvolila da budu sa mamom jer su na neki način sve imale priliku da se pozdrave. Mislim da bih nosila veliki teret da sam rekla ne“, dodaje Nataša.

Upoređujući sa situacijom u Ujedinjenom Kraljevstvu, Nataša kaže da je tamo dijametralno suprotno i da samo u Engleskoj postoji 155 nezavisnih ustanova koje pružaju besplatnu negu i u kojima, osim medicinskog i stručnog osoblja, volontira oko 125.000 ljudi.

„To je prostor koji omogućava 24-časovnu negu, čime rasterećuje porodicu, daje im podršku i omogućava pacijentima da posljednje dane provedu sa najmilijima sa što manje stresa. Moj brat i ja smo nedeljama bili uz mamu 24 sata na smene. To je bilo iscrpljujuće ne samo fizički već i psihički, a vama je svaki atom snage potreban za sva iskušenja koje svaki dan može da donese. Ja se nadam da će Srbija prepoznati rad BELhospice-a i omogućiti im da otvore prvu ustanovu te vrste u Srbiji kako druge porodice ne bi prolazile kroz ono šta smo mi prolazili. Zbog svega što su uradili za nas, ali i što rade za mnoge druge porodice sa sličnim iskustvima, moja šetnja od 100 km, kako bih prikupila novac za njihov dragocen i važan rad, je najmanje što sam ja mogla da uradim“, zaključuje Nataša.

O Nataši

Nataša je odrasla u Beogradu, ali dugi niz godina živi u Velikoj Britaniji. Tamo je diplomirala na Londonskom univerzitetu na Odseku za modernu istoriju i političke nauke. Radila je za Atlanski savet Velike Britanije od 1998. do 2004. godine kao izvršni asistent i konsultant za balkanska pitanja. Takođe je radila i kao predavač o NATO i Balkanu na Londonskom Metropolitan univerzitetu (nekadašnjem Londonskom Gildhol univerzitetu). Od 2004 je u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite, trenutno u međunarodnom delu (sa fokusom na Bregzit i međunarodnu saradnju), a ovih dana, kako kaže, prelazi u tim koji se bavi zaštitom podataka. Osim toga, sa nekoliko kolega i bliskih prijatelja Nataša vodi Srpski siti klub, nezavisnu i nepolitičku organizaciju sa ciljem da podstiču interese profesionalaca iz Srbije, uz umrežavanje i međusobnu podršku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari