Klonski ratovi nisu isto što i balkanski, ali je Star Wars epopeja i na ovim trusnim predelima mitologija. I danas, kad svaki bolji „Panasonikov“ usisivač izgleda maltene kao umiljato-prgavi robot R2-D2 (Artu Ditu). Zvezdani ratovi možda više i nisu baš „kadilak“ za druge serijale, kako se nekad govorilo, ali su izgleda i dalje na tronu.


Daleka galaksija, daleko doba. U romanu prema kojem je snimljen prvi film iz serijala (hronološki četvrti), Džordž Lukas je napisao da je stara Republika predstavljala Republiku utonulu u legendu koja se više nije mogla odmeriti ni prostranstvom ni vremenom. Nije bilo potrebe razmišljati o tome gde se nalazila ili kad je nastala; bilo je dovoljno reći Republika. „Jednom davno, pod mudrom upravom Senata i pod zaštitom Vitezova reda Džedi, Republika je rasla i napredovala. Ali, kao što se često dešava kad bogatstvo i moć pređu granice zadivljujućeg i izrastu do zastrašujućeg, javiše se oni čija pohlepa nije imala više čime da se meri“, ugravirao je Lukas u prologu najvećeg filmskog mita 20. veka.

Njegov lament nad Republikom danas je naročito indikativan jer je Napad Klonova (epizoda 2), prethodnik Osvete Sita (epizoda 3), bio zastrašujuća politička paradigma, naročito aktuelna nakon 11. septembra. Izopačena ambicija stvara i zloćudnu državnu tvorevinu, a taj proces mutiranja „republike“ (demokratije) u „carstvo“ (imperiju) i galaktičkog Levijatana, često je dugotrajan i naoko neprimetan.

I sam Lukas koji je odrastao u San Francisku šezdesetih godina priznaje da je sklon liberalnoj strani politike. „Sve demokratije postaju diktature, ali ne državnim udarom. Ljudi daju svoju demokratiju diktatoru, bio to Julije Cezar, Napoleon ili Adolf Hitler. Na kraju, narod prihvata tu ideju.“ Jedna od težišnih dilema koja je okupirala Lukasa bila je koja „sila“ gura ljude i institucije pod skute Palpatina sa hiljadu maski, od kojih jedna može biti i ona naša lihvarska koja pod firmom „kraja istorije“ i pronalaska „izgubljenog raja“ mobiliše bataljone klonova u ime demokratije bez alternative.

Džordž Lukas kaže da osnovne Star Wars teze potiču iz mitoloških obrazaca koji se uvek delom iznova ponavljaju, a da politički aspekt sage ima osnovu u istorijskim događajima poput Cezarovog zauzimanja rimskog Senata ili Napoleonove uzurpacije republike u Francuskoj.

Institucionalni preobražaj republike u imperiju personifikovan je u procesu metamorfoze Anakina Skajvokera u Darta Vejdera.

Digitalni Džaba Hat

Star Wars su premijerno prikazani 25. maja 1977. Za samo nekoliko meseci u bioskopima je ostvaren prihod od preko trista miliona dolara, dok je nakon svetske ekspanzije cifra u konačnom iznosu zaustavljena na sumi od 524 miliona dolara. Sa još dva dela trilogije (Imperija uzvraća udarac i Povratak Džedaja) ostvaren je prihod od preko milijardu i trista miliona dolara. To je postao najvredniji filmski serijal kompanije 20th Century-Fox koja je spremno prihvatila predlog Lukasa i njegove kompanije Lucasfilm Itd. da u čast 20-godišnjice od prikazivanja prvog filma uradi restauraciju oštećenog negativa i ponovo pusti trilogiju u bioskope. Rad na ovom projektu započeo je 1992. u najvećoj tajnosti. Fanovi su odmah primetili da je kasaba Mos Asli na pustinjskoj planeti Tatuini pretvorena u galaktičku metropolu, da je finalna svemirska bitka iznad orijaške Zvezde smrti još impresivnija sa mnogo više letelica, da je digitalna tehnologija „vaskrsla“ gangstera Džabu Hata da „Hiljadugodišnji soko“ duže sleće na grad u oblacima Bespina. Prvi put je, nakon bitke na šumovitom mesecu Endoru, viđen i galaktički Njujork-Koruskant. Ovim inovacijama pojačana je epska dimenzija trilogije, a od sage je stvoren mit duboko utisnut u popularnu kulturu savremenog doba. Zar davno ne beše onaj spot kad je Debora Hari (Blondie) pevala uz masku Darta Vejdera? Reprizno, osveženo, prikazivanje ponovo je „zakucalo“ blagajne, a Dan Madsen, predsednik zvaničnog kluba ljubitelja Star Wars kaže da se brojka učlanjenih sa 25.000 popela 1997. na preko 100.000, a uveden je i poseban odeljak za pisma koji počinje sa: „Rat zvezda je promenio moj život!“ Na primer, The New York Times od 3. februara 1997. pisao je da su „reakcije gledalaca takve da izgleda kao da prisustvujete koncertu Brusa Springstina“. Ili, „ovo je kamen-međaš popularne kulture“ (USA Today), „ovo je kao božićno slavlje“ (The Hollywood Reporter).

Kraj prošlog milenijuma bio je povod da se napravi i bilans kinematografije. Od obilja anketa za top 100 filmova možda je jedna od najreprezentativnijih ona po izboru korisnika najvećeg lanca video klubova HMV. Lukasova prva trilogija rasporedila se otprilike kao The Beatles za top 100 albuma rokenrola. Star Wars (Nova Nada) je bila ubedljivo prva, Imperija uzvraća udarac treća, a Povratak Džedaja je zauzeo 27. poziciju. „Svakoga dana mi poneko kaže da su mu Ratovi zvezda promenili život“, bio je Lukasov komentar.

„Sila“, sa dobrom i tamnom stranom, u sebi je kondenzovala i starozavetnu monumentalnost uz onu „oko za oko, zub za zub“ – kao Čubakinu maksimu – ali i bezgrešno Anakinovo začeće ili novozavetni oprost greha (Vejderovo pokajanje i katarza u lomači Zvezde smrti u orbiti Endora). Ili, džedaji kao apostoli, a Joda kao Jovan Krstitelj. Korišćenje arhetipskih karakternih crta iz mitova i legendi različitih meridijana, vešte aluzije na standarde od Ben Hura (Epizoda I – Fantomska pretnja) do vesterna, od samurajske tradicije, preko hladnoratovskih packi do Prohujalo sa vihorom uplakanih maramica i švalerskih reminiscencija, stvorili su jednostavnost bez presedana koja je i sama postala arhetip. Suptilno tretiranje odnosa čoveka i tehnologije, dalo je mnogo bolje i prirodnije rezultate od obilja „bodi-art“ pokušaja na ovu temu, uključujući i kontroverznu Spilbergovu A. I.

Uz Herbertovu Dinu (Peščanu planetu Arakis) i Tolkinovu povest Srednje Zemlje, Lukas je stvorio najprecizniji alternativni univerzum. Dobro, možda za cepidlake njegova galaktička prestonica suviše liči na Besonov Peti element, kao što na Arakisu žive drevni crvi čija su govna u stvari začin „melanž“ koji služi za „prelamanje svemira“, tako da je i gospodar Tatuine Džaba Hat jedan crv. Istina, manje mirotočiv. To što Enterprajz iz Star Treka u dnosu na imperijalne Star Wars razarače izgleda kao limenka „pils“ piva u „orbiti“ oko lustera dovoljno govori o reljefnoj monumentalnosti kojoj se donekle samo približio Verhufen u svojim Zvezdanim trupama.

Star Wars je, kako se hvale producenti, mnogo pre Matriksa razmatrao Ajnštajnovu teoriju o iskrivljenju prostora i vremena. Hiper-pogon, kao Lukasov „vorp“, je čudo. Kontrast kosmičke nevinosti nepregledne galaksije i klaustrofobičnog sabijača đubreta na prvoj Zvezdi smrti je i odnos između bioskopskog azila i ovozemaljskog tavorenja van njega. Bez ikakve sumnje.

Saga je krcata religioznim referencama, a kroz Džedaje maltene i bukvalno oponaša onaj Kantov zakon o „moralnom imperativu u nama, i zvezdanom nebu nad nama“. Luk Skajvoker i njegov tata u mentalnim previranjima kao iskušenici, stradalništvo Hana Sola u karbonitu, Jodine moralne propovedi, Palpatinova slatkorečivost… U osnovi ovo jeste rudimentarni sukob dobra i zla, ali između tih manihejskih polova krije se iznijansirana lična drama. Ni Bora Todorović („samo da tetki odnesem lekove“) nije preko noći od džeparoša postao narodni heroj, tako da ni transfer iz džedaja u sita nije bio preko noći, kao što ni Han Solo nije olako prošao put od simpatične švercerske bitange do harizmatičnog pobunjeničkog generala koji sa zapovednikom savezničke flote, admiralom Akbarom iz rase Mon Kalamari može da govori na „ti“.

Kompozicije Džona Vilijamsa za Star Wars proglašene su za najbolju filmsku muziku u istoriji i to u anketama koje ne možemo sve da pobrojimo zbog ograničenog prostora. Scena kojom počinje prvi film prve Star Wars trilogije (Epizoda IV, Nova nada), proglašena je za scenu s najboljim specijalnim efektima u istoriji svetske kinematografije.

Trenutak kad gigantski zvezdani razarač Imperije ulazi u kadar jureći pobunjeničku (koreliansku) krstaricu uz lasersku paljbu, u monumentalnom svemirskom pejzažu pustinjske planete Tatuine sa njena dva sunca, čitaoci magazina SFX izabrali su za naj-efekat svih vremena. Time je reditelj Džordž Lukas indirektno proglašen rodonačelnikom nove epohe specijalnih efekata. Uostalom, Stenli Kjubrik je nakon Odiseje u svemiru izjavio da film koji bude imao ambicija da nadmaši u „autentičnosti“ njegovo remek-delo mora biti sniman „na licu mesta“ – u svemiru. Lukas ga je sa svojim delom demantovao.

Kopola se smejao

Na drugom mestu naj-scena našla se, po anketi, završnica filma King Kong iz davne 1933, a na trećem mestu je „kultno“ odsecanje glave u filmu Stvar. Pored najbolje originalne muzike Zvezdani ratovi (Nova nada), dobili su još šest Oskara, a bili su nominovani za 11. Lukas (Aca Lukas mu ne dođe ništa sem što je izjavio jednom da bi voleo da komponuje za prezimenjaka), kao autor najkomercijalnijeg i najuticajnijeg filmskog serijala svih vremena je laureat prestižne britanske nagrade „Stenli Kjubrik“ za doprinos filmskoj umetnosti. Sila je očigledno s njim.

Još od svog studentskog filma THX 1138, koji je 1971. snimio uz pomoć prijatelja Fransisa Forda Kopole, kao izvršnog producenta, Lukas je najavio svoje ekskluzivno mesto u kinematografiji. Nakon ovog više nego uspešnog debija, sa drugim filmom Američki grafiti (1973) napravio je ikonostas jedne generacije, ali i revoluciju u tehnici pripovedanja kroz isprepletenu naraciju sintetizovanu kroz više simultanih priča. Iako se Kopola, priča se, smejao dok je pretpremijerno gledao prvu Star Wars priču u rudimentarnoj formi, iščuđavajući se nad njenom navodnom „banalnošću“, rad sa Spilbergom na Indijani Džonsu je još jedna Lukasova „banalnost“ koja je postala monument. Doduše, manji od Star Wars.

Najrigorozniji fanovi smatraju da je kriza i izvesna banalizacija serijala započela kad se pojavio prvi čupavi Evoks (mali inteligentni medvedić) na mesecu Endoru, a da je kulminacija krize, pa i kompromitacija mita, bila pojavljivanje Džar Džar Binksa u Fantomskoj pretnji koji je ekspresno izazvao alergijske reakcije fanova, kao što je s druge strane Dart Mol (jedan od Sita) postao ikona. Iako je već u Napadu Klonova Lukas marginalizovao Džar-Džara, on je ipak branio svoj bizarni digitalni lik napominjući da su nekad fanovi mrzeli androida C-3PO u Imperiji uzvraća udarac ili Evokse u Povratku džedaja. Mi bismo dodali, da su androida ipak svi zavoleli, ali da će Evoksi uvek ostati bar „kontroverzni“, ako već nikad u potpunosti prihvaćeni.

U Klonovima, separatistički pokret koji predvodi grof Duku (Kristofer Li) uspeo je da podeli galaktičku Republiku i izazove rat masovnih razmera. Taj sukob u Lukasovoj mitologiji poznat je kao Klonski ratovi i faktički predstavlja suton drevne Republike formalizovan imperatorovim raspuštanjem Senata. Kristofer Li je imao ekskluzivnu privilegiju da na filmu tumači gotovo sve likove koji su obeležili „gotsku“ literaturu, počev od Frankenštajna i Drakule, preko Mumije, doktora Džekila i mistera Hajda, da bi u Gospodaru prstenova odigrao zlog čarobnjaka Sarumana. Kad je otišao na snimanje Epizode II, Lukas mu je objasnio da je zapravo suština njegovih priča o tome da se radnja dešava u dalekoj prošlosti i da je Star Wars saga starija i od Gospodara prstenova.

Lukas je novom trilogijom otišao u prošlost, a da bi se bolje obuhvatio vremenski raspon u kojem se razvija mit Zvezdanih ratova, nije loše otići malo i u budućnost, još dalje od uništenja imperatora u orbiti Endora (Povratak Džedaja). Tu poslasticu nude nam kompjuterske igrice iz manufakture LucasArt-sa, odnosno igrica (ili bolje reći igra nad igrama) Jedi Outcast. Kao i u svim bajkama i „sapunicama“ i ova galaktička ima hepiend. Han Solo i princeza Leja imaju troje dece, Luk Skajvoker je upravnik i glavni učitelj za džedaje na Javinu 4 (solarni sistem u čijoj blizini je uništena prva Zvezda smrti), a admiral Akbar koji je predvodio napad pobunjeničke alijanse iznad Endora otišao je u zasluženu penziju. Imperijalne snage izgledaju kao četnici Draže Mihailovića 1944. ili ustaše kod Blajburga. Njihovi ostaci na spoljnom prstenu galaksije okupljeni oko reakcionarne organizacije Remnant izazivaju sporadične čarke i maštaju o vaspostavljanju nove imperije. Nova Republika je povratila u svoje okrilje nekadašnje separatističke sisteme zavodeći pravdu, red i demokratiju u galaksiji. Sve dok jedan od poslednjih tamnih vitezova sa imenom kao da je francuski fudbaler, izvesni Desan, ne smisli mračni plan za „kontrarevoluciju“ i revitalizaciju carstva terora. Međutim, ove scene teško da ćemo ikad videti na filmskom platnu jer je sve izvesnije da je Lukas sa Osvetom Sita definitivno zaključiti filmsku priču.

Heroj sa hiljadu lica

Pored daleke budućnosti i pokušaja restauracije Imperije, igrice iz LucasArts manufakture mogu vas vratiti i u mitsku prošlost, ionako „davnog vremena daleke Galaksije“. Star Wars Knights of the Old Republic II – Sith Lords nudi priču, potragu za ličnom istorijom, koja se odvija hiljadama godina pre dešavanja opisanih u filmovima, tačnije (ako vam nešto znači), „par godina posle Mandalorijanskih ratova“. Zadatak je, naravno, sprečavanje ponovnog uzdizanja Sita koji se ciklično smenjuju na tronu sa Džedajima, u milenijumskoj temporalnosti „daleke galaksije“.

Star Wars su mašina za pravljenje para. Oni su, recimo, najpopularnija licencna serija igračaka LEGO kompanije. Inače, svi kolateralni Star Wars proizvodi, od kompjuterskih igrica do stripova (jedan strip serijal je radio i čuveni crtač Tarzana – Ras Maning) imaju stroge „kanonske“ limite. U praksi to znači da filmovi poseduju „biblijski“ status konačne istine i da radnja u stripovima i video igricama ne sme da utiče na dogmu. Tako se događaji obično lociraju u vreme „posle uništenja prve Zvezde smrti, a pre bitke u sistemu Hot“, ili od „događaja u Gradu u oblacima do oslobađanja Hana Sola iz karbonita u jazbini gangstera Džabe Hata“.

U napadu klonova ljubavni, srceparajući dijalozi između Anakina i senataorke Amidale mogli su, ruku na srce, ipak biti malo manje infantilni od dijaloga Leonarda di Kaprija i Kejt Vinslet u Titaniku. U Vanity Fair posvećenom dolasku Epizode III, Lukas u razgovoru sa svojim montažerom Džošom Vindolfom govori o epskom serijalu. O nekoj vrsti SF antičke drame. Vindolf je pročitao mnoge biografije o Lukasu, a posebno onu „Heroj sa hiljadu lica“ koju je objavio Džozef Kempbel i koji ima mišljenje da Vejder nije samo čudovište već naprotiv – tužan čovek koji je napravio savez sa đavolom i izgubio. „Čak i u prvom filmu – Nova nada – dok Vejder muči tipa koji ga je ismejavao, neko drugi (lord Tarkin) mu naređuje da se obuzda. Uvek postoji neko ko Vejderu daje naređenja.

Uprkos svim tehnološkim senzacijama, u Ratovima zvezda i dalje leži jak osećaj ikoničkog pripovedanja koji krasi samo velike filmadžije. U Velikoj Britaniji sve više ljudi u rubrici nacionalnost izjašnjava se kao Džedaj. Od pre neki mesec i u Crnoj Gori. Bar vi koji verujete da je Imperija uzvraća udarac najbolji film svih vremena, mislite o tome. Sveti Georgije ubija aždahu svetlosnom sabljom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari