Netolerantni glasači i etički superiorni apstinenti

U BIH učestvovanje na izborima često se čini kao pitanje života i smrti za svaki narod, a na glasanje gleda kao na patrotski čin koji obezbeđuje sigurnost vlastitog naroda. Političke, društvene i ekonomske okolnosti, ali i prisutnost međunarodne zajednice nesporno utiče na oblikovanje javnog mnjenja pa samim tim i odziv birača.
Zaoštrenost odnosa na relaciji premijera RS Milorada Dodika i visokog predstavnika za BIH, uoči za 9. decembar zakazanih prijevremenih predsjedničkih izbora, dodatno komplikuju situaciju. Da li su građani spremni na stari-novi politički kurs, odnosno kakav je dosadašnji stav biračkog tijela i koliko novonastala situacija utiče na glasače i apstinente, pokazuje najnovije istraživanje pod naslovom „Sociopsihološki profil glasača i apstinenata u Bosni i Hercegovini“ koje su uradili Kancelarije Fridrih Ebert fondacije, Agencija Partner marketing i koordinator i vođa istraživačkog tima Srđan Puhalo iz Banjaluke.

Nedostatak unutarstranačke demokratije

Sve političke stranke u BIH organizovane su po principu vođe, oličenom u predsjedniku stranke. Svi dosadašnji izbori, pa i posljednji 2006, pokazali su koliko je podrška ili odsustvo kritike vjerskih vođa važna za pridobijanje glasača. Na posljednjim izborima, za naklonost Islamske vjerske zajednice vodila se velika borba između Stranke za BIH i SDA, dok partije iz Republike Srpske vode računa da njihova predizborna retorika bude u skladu sa interesima Srpske pravoslavne crkve. U borbi za pridobijanje što više glasova stranke se gotovo ponašaju poput populističkih pokreta, bez jasno razvijenih i prepoznatljivih ideja i programa. To pogoduje stvaranju zabune među građanima koji nisu u stanju napraviti razlike između lijevih, desnih, konzervativnih, liberalnih ili socijaldemokratskih opcija, navodi se u istraživanju.

„Prosječan glasač u BIH sebe smatra etički superiornim i ima izražen pozitivan odnos prema vođi. Nije tolerantan za druge ideje, nacionalista je i sklon konformizmu. Najizraženija osobina ličnosti kod apstinenata je etička superiornost, ali među apstinentima ima najmanje nacionalista. Iako nacionalna retorika nije prihvatljiva svim građanima u BIH, u nedostatku prave političke alternative građani apstiniraju ili pak glasaju za partije za koje procjenjuju da će nanijeti najmanje štete. Jedan dio građana na izbore izlazi zbog straha od druga dva naroda smatrajući da može spriječiti dominaciju onih drugih. Ono što je bilo specifično za poslednje izbore 2006. je ubjedljiva pobjeda dva politička oponenta – Milorada Dodika (SNSD), i Harisa Silajdžića (SBIH). Ova dva lidera su kroz podizanje etničkih tenzija, nekoliko mjeseci prije izbora, dovela do toga da se oni, njihove partije i njihovi stavovi doživljavaju kao jedino moguće rješenje za Bošnjake i Srbe“, navedeno je u istraživanju.
– Apstinenti, koji su moralno superiorni, a nacionalizam neprimjetan, osim nezadovoljstva trenutnom političkom situacijom, slabim ekonomskim stanjem, dolaze u bespomoćan položaj i u stanje u kojem ni po koju cijenu ne žele glasati. Još više ih zbunjuje činjenica da na političkom nebu participiraju partije koje donekle manipulišu, sklapaju razne koalicije, manje ili više priznate, a sa druge strane postoji OHR koji skoro direktno utiče na dešavanja u BIH. Dolazi do negativnih emocija kojima je obojena sama politička scena u kome se misli da glas bilo koga ne može uticati ili promjeniti bilo šta – kaže za Danas psiholog Srđan Puhalo.
Učešće građana BIH u političkom životu nije zadovoljavajuće. To se najbolje može vidjeti kroz izlaznost birača na izbore. Na prvim višestranačkim izborima 1990. izašlo je 74,1 odsto birača. Na prvim poslijeratnim izborima izašlo je gotovo 80 odsto građana. Od tada do danas primjetna je sve veća nezaiteresovanost za učešće na izborima. Deset godina poslije, na izborima 2006, odziv birača bio je poražavajući. Izašlo je svega 54 odsto građana. Istraživački tim iz Banjaluke ovo objašnjava apatijom, skepsom građana u mogući napredak, nepovjerenjem u političke partije…
Protekli izbori izdiferencirali su političku scenu tako da je u parlamentarni život ušlo još 12 partija. Na izbore je izašlo brojčano više birača zahvaljujući pasivnoj registraciji, iako je izlaznost ostala na dosadašnjih 54 ili 55 odsto. Oni koji su prvi put izašli na izbore opredijelili su se za stranke desnog krila, čime je otpočeo proces stvaranja urbanog desnog centra. Biračko tijelo se po ko zna koji put u posljednjoj deceniji homogenizovalo na nacionalnoj retorici i etničkom principu, što od početka predstavlja temeljni osnov formiranja i djelovanja političkih partija u BIH.
– Prvobitno nastale političke partije, u formi nacionalnih pokreta, vremenom su gubile karakter i obilježja masovnih nacionalnih pokreta, kao što je Srpska demokratska stranka koja je danas desetkovana, a nacionalnu palicu predala je strankama lijeve orijentacije. Unatoč svemu, u protekloj deceniji interes za političkom utakmicom nije osjetno smanjen. „Ping-pong“ politika između Sarajeva i Banjaluke, odnosno dvije centralne figure proteklih izbora – Harisa Silajdžić i Milorada Dodika – pretvorile su ih u gotovo apsolutne vladare javnim mnjenjem u državi – kaže voditeljica Fonadacije Fridrih Ebert u Banjaluci i politički analitičar Tanja Topić.
„Ljuti neprijatelji“ u predizbornoj utakmici Milorad Dodik i Haris Silajdžić danas učestvuju u vlasti na državnom nivou BIH i ne odustaju od retoričkog i zapaljivog sukobljavanja koji zemlju drži pod istim tenzijama kao i pred izbore. Sve parlamentarne izbore do sada obilježila je etnička homogenizacija bošnjačkog, srpskog i hrvatskog stanovništva, pa je matrica razmišljanja i političkog odlučivanja BIH građanina ostala i do danas nepromijenjena – nacionalna. Imajući u vidu da je politička scena u BIH nedovoljno konsolidovana i profilisana, stranačku scenu obilježavaju etnički pluralizam, nacionalistički populizam, klijentelizam, dok su demokratski standardi redukovani.
Sociodemografske karakteristike glasača pokazuju da među glasačima Dodikovog SNSD i Silajdžićeve SBIH ima više žena nego muškarca. Najčešće su starosti između 30 i 40 godina, srednjoškolskog obrazovanja i sa primanjima do 250 evra. Dok SNSD glasači podjednako žive u selu i u gradu, birači Stranke za BIH većinom žive u gradovima. Glasači SNSD su Srbi, koji sebe percipiraju kao osobe sa umjerenim vjerskim ubjeđenjima, dok za SBIH glasaju Bošnjaci. Glasači SDS su najčešće muškarci, starosti preko 45 godina. Njihovi glasači najčešće dolaze sa sela. Glasačko tijelo HDZ BIH je slično glasačima SDS. Za SDA podjednako glasaju i muškarci i žene. Ova politička partija ima ravnomjerno raspoređene glasača u skoro svim starosnim kategorijama, izuzev građana starijih od 60 godina, kojih je nešto manje. Glasači SDA dolaze najčešće iz gradova. Za SDP BIH Zlatka Lagumdžije podjednako glasaju i muškarci i žene. Oko tri četvrtine glasača SDP BIH dolazi iz grada. Oko polovine simpatizera ove stranke ima završenu srednju školu, dok je 32,7 odsto visoko obrazovanih.
– Gotovo sve političke partije nastoje dobiti glasove iz „svoje“ etničke zajednice: SNSD i PDP bile su skoncetrisane uglavnom na srpsko biračko tijelo, SDA i Stranka za BIH na bošnjačko, HDZ i HDZ 1990 na hrvatsko. Etnička superiornost zajedno sa izraženom potrebom za vođom i zatvorenosti za druge ideje, ukazuje da će glasači, u narednom periodu, veoma teško mijenjati svoja politička ubjeđenja. U RS postojao je konsenzus političkih subjekata – sve su se prvenstveno zalagale za očuvanje RS, uz najavljenu mogućnost referenduma, koji je ozbiljno uzdrmao predizborne duhove.