Nije lako sedeti 12 sati bez putnika 1

Kada ste putovali vozom? A kada ste kupili voznu kartu na blagajni Železničke stanice?

U čekaonici, u koju nisam ušla barem 20 godina, nema nikoga. Ipak, ima klupa. I stari, dobro mi poznati šalter. Oduvek sam volela vozove, o njima pisala pesme, čekala ih, putovala, pisala reportaže. Ja sam dete koje je dosanjalo dugi san ljudi ovog kraja da prođe davno im obećani voz. I putovalo se. Na more. U škole, fakultete, u vojsku. Ispraćalo, dočekivalo, mahalo, trčalo. Nema nikoga u julsko podne. Samo šalterska službenica, odnosno blagajnica. Ista ona lepa, ozbiljna crnka, velikih očiju, koju pamtim iz vremena kada su se čekali vozovi, kada je „železnička“ bila uvek „puna“.

– Blagajna radi, pitam pomalo i sama začuđena.

– Radi, kaže ljubazno.

I tako počinju sećanja.

Ifeta Sudžuk, mlada studentkinja, rešila je da odustane od „prava“ i konkurisala je tih sretnih, ranih osamdesetih godina prošlog veka, za „prestižno“ mesto blagajnice na prijepoljskoj železničkoj stanici u okviru Jugoslovenskih železnica. Javilo se 50 kandidata. Primljeno je troje. Železnica je bila hit. Radnici na železnici ugledni, plate dobre. Seća se Ifeta da su njenom mužu govorili: „Lako je tebi kad ti žena radi na železnici.“ A radno vreme?

– Radilo se po 12 sati, najpre jutarnja smena, pa onda sutradan noćna, pa smo onda imali dva slobodna dana. To je ženama odgovaralo, pa mnoge nisu imale potrebu da koriste pravo da ne rade noćnu smenu ako imaju decu mlađu od tri godine, seća se Ifeta.

Ali noćna smena… Od 18 do šest ujutru. Svakakvog sveta, kažem ja. Ifeta ne vidi tako. Jeste teško, ali ljudi su putovali, uvek sve bilo puno, zvali telefonom da traže informacije o polascima, dolascima ili kašnjenju vozova. Redovne i sezonske ali i vikend linije. Bar-Niš, Subotica-Bar, Beograd-Bar, čuveni poslovni voz „Prijepoljac“…

Specijalnim autobusima „veza voz“ stizali putnici iz Pljevalja. Karte su se ručno ispisivale, datum se ukucavao na kartonskim malim smeđim kartama.

– Devedesetih smo prodavali i po 300 karata u smeni. Tada su bile nestašice goriva, pa je železnica bila jedino prevozno sredstvo, kaže Ifeta. Zajedno „rekonstruišemo“ kako je izgledala nekad prijepoljska železnička stanica. Čekaonica puna. Red ispred šaltera. Gore, u čuvenom restoranu, zauzet svaki sto. Na peronima oni najnervozniji. Leto. Vozovi kasne jer su svi išli na more, od Subotice ili od Niša. Vozovi su stajali najmanje po 10 minuta dok se ukrcavao po stanicama toliki svet, sve sa torbama, koferima, korpama sa hranom, decom… Ako ne uspeju da uđu u vagon, čekali su sledeći voz i tako po celu noć. Neki vozovi su krcati prolazili ne zaustavljajući se jer više nije bilo mesta ni u hodnicima, iako su uvođene sezonske linije, povećavan broj vagona. Neke kompozicije imale su i po 13 vagona, pa je često dužina bila od signala do signala. Pa, onda, trk! Neki su spavali u spavaćim kolima, pa auto-vozovi, pa restoran vagon…

– Ispred blagajne uvek je bila gužva. Nekako se sećam da je najveći problem bio sitan novac, a ljudi su gunđali ako nemaš da vratiš taj kusur. Sada to deluje pomalo smešno. Pamtim i da su Pljevljaci uvek stajali u redu, a Prijepoljcima to nekako nikad nije bila jača strana, pa u tim gužvama oko šaltera bilo je i nervoze, straha da voz ne ode, smeška se Ifeta dok pijemo kafu, pristojno udaljene zbog vremena koje nas je snašlo. Neprijatnosti? Ne, Ifeta ih ne pamti. Rad na šalteru je takav. Proći će sto ljudi koji će reći da ste ljubazni, a onaj sto prvi će reći drugačije. Čini se da su železničke stanice prosto takve i da se šalterski službenici svuda više poštuju nego na železničkim stanicama.

– Eto, sećam se kad je ukinut voz za Niš, onaj noćni oko 23 iz Bara, putnik je tražio kartu, ja sam rekla da on više ne saobraća. Bio je ljut i svoj bes je iskalio udarcem pesnice u staklo šaltera. To su incidenti koji su bili retki jer je tako nešto sprečavalo i samo prisustvo dežurnog policajca. A ne. Nema toga više, kaže Ifeta.

A koga ima?

– Skitnica. Zatičem ih kad dođem na posao, spavaju ovde. Bude ih dosta.  Bivalo je svašta. Nije jednostavno, gleda kroz staklo šaltera Ifeta.

Nije prijatno.

– Nije. Eto, nekada se čistilo stalno. Radile su dve čistačice, toalet je uvek bio otvoren za sve. Sada sedmično iz Priboja dva puta dođe čistačica, čisti po dva tri sata i to je sve. Svojevremeno, šef stanice Asim Omerović mi je kazao da je žena koja je projektovala ovu stanicu dobila nagradu. Ja bih rekla da nije zaslužio taj projekat nagradu jer nema nigde da toaleti budu pored šaltera. Uvek se širio neprijatan miris ovim prostorom zbog toga, kaže Ifeta. I u pravu je.

A ova naša Železnička stanica imala je svoje „velike“ dane. Restoran je bio na glasu, pa su ljudi dolazili da doručkuju ili ručaju zbog odlične hrane. Radili kao kuhari Ešef, Draginja, Jasmina… U vreme kada su u Prijepolju kafane ili kafići radili samo do 10 ili 11 sati, restoran prijepoljske Železničke stanice bio je „poslednja šansa“ mnogima. Bio je tu i glasoviti „džuboks“. Da li još neko zna šta to beše ta naprava? Ono „ubaciš“ sitninu i izabereš pesmu sa ploče za sebe i društvo! Restoran ne radi odavno. Nema ničega što podseća da je nekada bio tu.

– Svi su zatvoreni duž cele pruge, kaže Ifeta.

A kad je počelo urušavanje, propadanje, srozavanje železničke stanice i vozova?

– Početkom ovog veka. Traje to već dugo. Bilo je nedopustivo da se prostor zgrade izda autobuskom saobraćaju. Pa to je konkurencija. Ali ljudi su prestali da putuju. Do Užica sada voz stiže za tri sata, a od Užica do Beograda se stigne za 3 sata i 40 minuta. Recimo, užička stanica beleži ponovo veliki broj putnika jer se revitalizovao dobar deo pruge do Beograda, a od Valjeva vozovi idu i 100 na sat. Ovo je bilo u planu da se radi, čak i zgrada stanice da se obnovi, ali je odloženo zbog korone, priča Ifeta.

I dok se sećamo, pitam kako sada radi blagajna.

– Samo dnevna smena. Od 6 do 18 sati, a šef je u Užicu. Nekada? Eh, radilo nas je dosta. Na šalteru su radili i ljudi iz Višegrada i Priboja kada je ukinut uski kolosek. Ostale smo još nas dve.

I koliko za 12 sati rada dođe putnika da kupi kartu na blagajni?

– Možda 5-6 putnika kupi kartu. Bude ih na peronu i po desetak jer neki imaju povlastice. Karta do Beograda košta 930 dinara, a povratna 1.488 dinara. Deca do šest godina voze se besplatno, a do 14 uz 50 odsto popusta. A autobuska karta do Beograda je u jednom pravcu 1.600 dinara, plus prtljag. Eto, ljudi su se odvikli od putovanja vozom zbog velikih kašnjenja nekada, a sada vozovi ne kasne ni minut, ali nema putnika. Vozovi su udobni, pristojni, ali malo ko to zna, hvali Ifeta vozove. Još.

Ifeta Sudžuk, blagajnica na železničkoj stanici, ima 38 godina radnog staža. Uredna košulja i pantalone, radna uniforma kakva dolikuje. Kao da će sada da naiđu elitni putnici poslovnog voza.

– Ja se radujem svakoj prodatoj karti kao da novac nosim kući iako platu ne primamo od učinka. Nije lako sedeti 12 sati bez putnika. Niko od tih osamdesetih kada su nas primili, nije više zaposlen. I to je tužno. Bila bih sretna da stanica bude opet lepa kao kad sam ja počinjala da radim. Da se vrate putnici. Volela bih da odem u penziju iz pune stanice, okrečene, sa sređenim peronima kakvi su bili, da čujem pištaljku otpravnika vozova.

A nema više prijepoljska železnička stanica ni otpravnika vozova. Vozovi odlaze i dolaze prema automatskoj signalizaciji. I to je još jedan poraz. A nekada, na stanicama novina su bili otpravnici vozova u svojim uniformama i belim rukavicama. Sećam se kad je stgao u Prijepolje i voz sa italijanskim predsednikom Pertinijem.

Nisam znala da nema više otpravnika. Idemo na peron. Nikoga. Samo trava svuda niče. I iz betona. I između pragova pruge. Gde je nestao onoliki svet?!

– Korona je još smanjila broj putnika. Zatvorena je granica sa Crnom Gorom, a dosta je bilo putnika, jer deca su na fakultetima u Podgorici, a putovali su stalno i sezonski radnici. Sada, eto, u 6 i 30 ima jedan voz do Beograda. Budu dva-tri putnika. Ljudi se većinom voze do manjih stanica u okolini. Onda čekam novi voz u 11 i 55 do Beograda.

I nema više vozova do 18 sati.

Dok se pozdravljamo, zvoni telefon. Ifeta podiže slušalicu. Neko pita u koliko polazi voz iz Beograda.

Da li to znači da će neko ipak nekog čekati na peronu?!

Izlazim. Sunce prži. Potpuna tišina oko stanice. Pustoš. Padaju mi na pamet neke pesme o vozovima: „Pišeš mi da ćeš doći, poslednji da čekam voz, al ne znaš, draga, kasno sad je, prošlosti pripalo sve je…“

Vozovi se isplate

A kada bi trebalo da se završi radna priča blagajnice sa železničke stanice?

– Trebalo bi da odem u penziju 2022. godine. Biće mi žao ako se zatvori blagajna. Volela bi da se neko raduje zaposlenju kao što sam ja nekada, da se železnička stanica vrati na mapu grada. Evo, ja pozivam ljude da se vrate vozovima. One koji pamte kako su nekad putovali. Vozovi su lepi, novi, uredni, „švajcarci“, bezbedni, mesta ima, distanca je sigurna. Neka se  vrate oni koji su nekada išli vozom u škole ili fakultete. I sada dosta dece naše odlazi vozovima jer im je najjeftinije. Imaju povlastice. Za studente osam mesečnih putovanja je 2.500 dinara. Za srednjoškolce je 1.500 dinara mesečna karta do Užica. Isplati se.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari