O ćirilici u Ustavu: Predlog za razmišljanje 1Foto: Bartek Ambrozik/Free Images

Budući da je novinar J.T. javnost neadekvatno obavestio izveštajem o predavanju kojeg sam 13. oktobra 2016. održao u Institutu za evropske studije dužan sam da čitaoce upoznam, koliko mogu sažetije, sa stvarno rečenim.

Na prvom mestu: da je promena Ustava najavljena poznato je u Srbiji svakom. To, međutim ne znači da čl. 10 Ustava mora da bude izmenjen prema Mišljenju Venecijanske komisije od 17-18 marta 2007. godine upravo stoga što je besmisleno i skandalozno:

12. Prema ovom članu u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Upadljivo je da u poređenju sa Ustavom iz 1990. godine postoji umanjenje zaštite prava na jezik manjina, jer je u članu 8. tog ustava izričito bilo predviđeno da je latinično pismo takođe “u službenoj upotrebi na način utvrđen zakonom.” Kako proizilazi iz člana 14., 18.2, i 75. do 81. Ustava jasna je namera zakonodavca da se prava manjina zaštite na ustavnom nivou. Stoga Venecijanskoj komisiji nije jasno iz kojih razloga se zakonom zaštićena upotreba latiničnog pisma, koje većina manjina radije koristi, više ne spominje izričito u Ustavu. To je još više začuđujuće jer se prema članu 20.2. Ustava dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može umanjivati. (str. 6)

Od kada regulisanje službenog jezika i pisma u bilo kojoj državi spada u domen manjinskih prava? U konvencijama koje je Srbija potpisala, nigde ne postoji osnov za ovakvu konstrukciju, niti postoji obaveza da je Srbija bilo na koji način prihvati. Tim pre čudi što Evropska komisija insistira da ovo egzotično mišljenje bude usvojeno, tj. postavlja ga kao uslov. Zamislimo poslanika, Rusa, u estonskom parlamentu kako zahteva da se estonski piše i ruskom ćirilicom jer „većina manjina“, u ovom slučaju 40% stanovništva, nju „radije koristi“. Pretpostavljam da bi istoga dana bio zbrinut na klinici za duševne bolesti.

Sada o „latiničkom pismu srpskog jezika“. Takvo šta postoji koliko i hrvatska ćirilica: to je hrvatska varijanta latiničkog pisma definisana na zahtev Hrvatskog Sabora (I. Broz, Hrvatski pravopis, Zagreb, 1892.). „Latiničko pismo srpskog jezika“ ne postoji ni u Srpskoj gramatici S. Novakovića iz 1894. godine, niti u Pravopisu Matice srpske, bilo kojem. Taj izraz uvodi Ranko Bugarski 2007. godine. Interesantno je da se taj izraz, nigde normiran niti od kojeg relevantnog tela prihvaćen, nalazi u predlogu Statuta AP Vojvodine iz 2008. te da ga presudom iz decembra 2013. nasuprot slovu Ustava i važećeg pravopisa, usvaja Ustavni sud Republike Srbije. Tročlano veće tog suda je docnije istog meseca mišljenjem usvojilo i tzv. „javnu upotrebu“ jezika i pisma, izraz za kojeg je Odbor za standardizaciju 2007. zaključio da ga je nemoguće definisati. Tokom predavanja sam ukazao da je taj izraz skovan za potrebe Amandmana V na Ustav SRH od 16. februara 1972. (čl. 138 Ustava SRH, 1974. godine), kao zamena za reč „službena“ upotreba, što je bio zahtev „Maspoka“. U SR Hrvatskoj je napušten prvom prilikom i pre izlaska iz SFRJ.

Obrazložio sam, takođe, da današnji Zakon o službenom jeziku i pismu pretpostavlja ograničenje upotrebe ćirilice, službenog pisma: „u radu“ državnih itd. organa te da je on nastao iz Amandmana br. XXVI (januar 1989.) koji predviđa i „službenu“ i „javnu“ upotrebu jezika i pisma. Naprotiv modernom evropskom zakonodavstvu standardnoj podeli na „službenu“ i „individualnu“ upotrebu. Prikazao sam, takođe, da je stav drugi člana desetog Ustava, preuzet iz „Đinđićevog nacrta“ (2003) Demokratskoj stranci služio da se potkopa prvi stav. Odnosno, da je ta stranka taj stav ugurala da bi, preko manjkavog Zakona, ostvarila ideju o jeziku i pismu (i ćirilica i latinica) iz „Tadićevog nacrta“ (2005) kojeg su sačinili ljudi uglavnom iz Građanskog saveza, koji je u to vreme kolektivno pristupio Liberalno-demokratskoj partiji.

Obrazložio sam, takođe, da je jedno udruženje za zaštitu ćirilice predložilo da se su drugi stav ubaci reč „njihovih“ ispred „pisama“ čime bi rupa bila zatvorena. Novinar je upravo to, da postoji jednostavna, logična alternativa u duhu stava prvog čl. 10., propustio da zabeleži. Rešenje bi bilo ovakvo:

Čl. 10.

U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i NJIHOVIH pisama utvrđuje se zakonom, na osnovu Ustava.

Ta bi varijanta latinice, dakle, bila pismo dveju manjina, hrvatske i bošnjačke, prema njihovim pravopisima. A ostali bi se njome za lične potrebe služili ili se ne bi služili: to je njihovo neotuđivo pravo. Baš kao u Hrvatskoj.

Ono što nisam rekao jeste da postoji tzv. „Brborićev predlog zakona“ iz novembra 2004, kojeg je Odbor za standardizaciju podržao i za njega se zalagao, ali da se tokom vlade DS, u kojoj je ministar kulture bio iz G17 izgubio u proceduri. Umesto novog ustavu prilagođenog zakona recikliran je stari i Skupštini na usvajanje predložen bez obrazloženja ministra. Da bih poentirao, tada pa i sada, naveo sam izjavu poslanika Balinta Pastora (SVM) s te sednice Skupštine koju, valjda, i novinar „Danasa“ može da dovede u vezu sa preporukom Venecijanske komisije, formulacijom R. Bugarskog i predlogom Statuta APV: „Onda ste trebali da izbrišete i tu odredbu i da bude jasno da nema mogućnosti za korišćenje latiničkog pisma srpskog jezika. Protiv tog rešenja smo i smatramo da treba ostaviti latiničko pismo, ali ako ostavljamo latiničko pismo, onda to treba uraditi na način da to i u praksi bude primenjivo.“ Pitanje Zakona o jeziku i pismu nalazimo u javno dostupnom koalicionim sporazumom SVM – SNS. Za razmišljanje, nije li?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari